0108 – Sveti Alfonz Marija de Liguori

SV. ALFONZ MARIJA DE’ LIGUORI

Rodio se taj svetac 1696. u Napulju od  odlična roda, otac mu je bio austrijski kapetan, a majka vrlo čestita i bogoljubna kršćanka. Pobožni roditelji odgojiše pobožno i svoje  dijete, pri čem se osobito odlikova vrijedna  mu majka. Već dječakom pokaza se on često  vrlo bogoljubnim. Imao je deset godina, kad  se jednoga dana igrao sa svojima drugovima;  sreća htjede i Alfonso dobi. Neki od drugova predbaci mu, da je prevario. Liguori baci  dobiveni novac, te reče žalosno: »Kako možete i pomisliti, da ću za tu neznatnu stvar  uvrijediti veličanstvo božje?« Na to ode.
Pred veće potraže ga drugovi i nadu ga u  vrtu, gdje se moli pod jednim drvetom, na  kom je bila slika bi. Dj. Marije. Kad to vidje  onaj, koji ga je uvrijedio, usklikne: »Oh Bože, što učinih! Uvrijedio sam sveca!«

U nauci bio je Alfonso izvrstan. U 17. je  godini postao doktorom prava, to jest bio je  priznat vrijednim, da bude učiteljem pravnih  znanosti. Uza sve to bijaše vrlo skroman i  pobožan. Svake nedjelje išao je k sv. pričesti,  a svaki dan posjetio je presv. otajstva.

2605 – Životopis sv. Filipa Nerija

Životopis sv. Filipa Nerija

Obitelj i djetinjstvo
Dječak Filip Romul Neri rođen je 21. srpnja 1515. godine u Firenci od oca Franje, koji je bio javni bilježnik, i majke Lukrecije iz Mošana. Nakon što mu je rodila mlađu sestru, majka je umrla, te petogodišnji Filip i njegove dvije sestre – Elizabeta i Katarina, uskoro dobivaju za pomajku veselu, mladu Aleksandru (stariji brat Antonio umro je još prije Filipovog rođenja).

O Filipovom djetinjstvu ne zna se mnogo. Po svjedočanstvu sestre Elizabete doznajemo da su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali „Pippo buono“ (Pipo dobri).

SV. ANTUN OPAT – Kako se postiže radost?

Sveti Antun opat

Kako se postiže radost?

Zašto slijedimo sv. Antuna u pustinju?

Sveti Antun pustinjak – nikako ga ne brkati sa Antunom iz Padove – je mnogo trpio od pritiska znatiželjnika. Zato je jednog dana uzdahnuo: »Ja se ovdje osjećam kao običan otac obitelji u svom stanu: ja sam uvijek zadnji, koji dozna što se događa među moja četiri zida.»

Antun pustinjak, nazvan i Antun egipatski, rođen je u Kome u kod Tebe, datum i nije važan, jer se u Katoličkoj Crkvi ne slavi rođendan svetaca. Povijest jednog čovjeka ne počima njegovim rođenjem. Život jednog čovjeka će postati povijest onda kad on odluči od života nešto napraviti.

To je učinio Antun u svojoj 35. godini. Do tog vremena je bio dobar egipatski poslovni čovjek, specijalizirao se u trgovini i proizvodnji seljačkih poljoprivrednih proizvoda. Ali Bog je znao zašto, karijera mu je visila o vratu, u spavaćoj sobi žena mislio je: »Kako ću odavde van?»

I u 35. godini života, kako nam to svjedoči Atanazije, ostavi on sve i ode u pustinju i hranio se skakavcima i divljim medom.

To zvuči mnogo strašnije, nego što to jest. Skakavci i divlji med su nekoć bili delikatesa Istoka. Egipat je tada bio sasvim drugačiji nego je to danas. To nije bila nikakva siromašna zemlja, nego trgovački i kulturni centar tada poznatog svijeta. Zemlja puna blagostanja. Antun se povukao samo nekoliko kilometara od rodne kuće prema srednjem Nilu i nastanio se u jednoj klisurastoj dolini. U blizini je bio nekakav izvor i par palama s obilnim plodom datulja, toliko obilat da se moglo prehraniti čitavo beduinsko pleme. Klima je bila prekrasna. Noći su bile svježe, a dani bez oblaka. Tu bi sjedio Antun pod svojim palmama, ispružio bi noge pred sobom, gledao svoje nokte i počeo se smijati kao malo dijete.»K vragu karijera i seks! Zašto prije nisam došao na tu ideju.»

Koliko je tako Antun ležao pod palmom i promatrao svoje noge? Samo par sedmica. I tada su ga pronašli njegovi stari prijatelji. I prijateljice. Duga kolona deva krenula je prema dolini. Svi žele znati što je sa svetim Antom. I što mu fali.

2309 Rijetke snimke Padre Pia

Rijetke snimke Padre Pia

Ovaj video je sniman je u kapucinskom samostanu u Gospe od Milosti , koji se nalazi u Italiji (Gargano) , gdje Sveti Otac Pio živio od 1916. do svoje smrti 1968. Cijeli video je vrijedan gledanja, ali evo nekoliko osobito vrijednih trenutaka:
Od 0:55 do 1:43 možete vidjeti redovnike kako dijele pisma za Sv. Padre Pija.
U 4:23, možete vidjeti kako St. Padre Pio slavi Sv misu.
U 8:01, veselo pogađa snimatelja dok prolazi pokraj njega

Padre Pio – Rare Footage

 

 

 

 

 

2309 – Padre Pio slavi zadnju misu

Padre Pio slavi zadnju misu
22. rujna 1968. godine – dan prije njegove smrti. Primijetit ćete da on hoda samo uz pomoć drugih, i da veliki dio mise sjedi gledajući prema dolje.

Najzanimljivije je u 3,22 min  kamerman zumira njega u euharistijskoj molitvi, možete vidjeti da nosi na prstima rukavice. On to čini za pokrivanje čudesnih rana (njegove stigme), koje je imao 50 godina.
Padre Pio slavi zadnju misu

0709 – Sveti Marko Križevčanin

Sveti Marko Križevčanin, mučenik (1580-1619)
Svetih muževa i žena, dostojnih pohvale, ima u svojoj povijesti svaki kršćanski narod pa tako i hrvatski. To su u prvom redu oni koje i Crkva proslavi častima oltara. Jedan je takav i sveti Marko Križevčanin. Godine 1580. rođen je u Križevcima u tadašnjoj biskupiji, danas nadbiskupiji zagrebačkoj. Jedno je vrijeme bio dušobrižnik u Hrvatskoj dok ga ugarski primas Pázmány nije pozvao u Ugarsku, u Trnavu (danas ja taj grad u Slovačkoj) te imenovao rektorom sjemeništa i kanonikom, a povjerio mu je i upravu opatije Széplak. Od g. 1619. bio je misionar u Košicama. Ondje je radio zajedno s dvojicom isusovaca: Melhiorom Grodzieckim i Stjepanom Pongráczom. Kad je u Košice provalio zapovjednik vojske sedmogradskog kneza Gabriela Bethlena G. Rákóczi, sva su trojica svećenika zbog odbijanja da postanu kalvini podvrgnuti mukama. M. Crisinus i M. Grodziecki poginuše 7., a S. Pongrácz 8. rujna 1619. Godine 1905. proglašeni su blaženima. Relikvije im se nalaze u negdašnjoj isusovačkoj crkvi u Trnavi.

2607 – Sveti Joakim i Ana, roditelji BDM

Sv. Joakim i Ana ne spominju se u Svetom pismu, ali ih zato susrećemo u apokrifnom spisu iz 2. st. pod naslovom Protoevanđelje sv. Jakova.
Prema tom apokrifnom spisu, Joakim i Ana nisu mogli imati djece pa su molili Boga da im udijeli taj dar. Joakim je kao bogat čovjek svoje prihode dijelio na dva dijela. Jedan dio je davao narodu, a drugi dio je prikazivao Gospodinu kao žrtvu. Joakim se tijekom 40 dana povukao u pustinju da posti i moli ne bi li mu se Gospodin smilovao i dao potomka. Isto je kod kuće činila i njegova žena Ana.

Ana je u poodmakloj dobi rodila djevojčicu – Mariju. Svetoj se Ani u zagovor utječu žene željne poroda, trudnice i porodilje i majke općenito. U Njemačkoj su sv. Anu štovali rudari, rezbari drva i ebanovine i zlatari. Anu se zaziva i moli za dobru smrt. Na papinskome dvoru sv. Anu su osobito štovali konjušari pa su na njezin blagdan priređivali svečanu procesiju. Svjedok je toga kulta crkva sv. Ane u Vatikanu podignuta 1505. godine.

Ana je jedno od mnogih svetopisamskih vlastitih imena vrlo raširenih u svijetu. U izvornom hebrejskom i u grčkom jeziku glasi Hannah i znači ljupkost, milost. Inačica ovog imena je mnogo: Ane, Anica, Ančica, Anika, Ankica, Anita, Anuša, Nuša, Hana.

Navedenima sretan imendan!

 

0106 – Sveti Justin

Paolo Veronese – Mučeništvo sv. Justina, 1575.g.

Sveti Justin 

Justin se rodio oko 100. godine poslije Krista. Rođen je u poganstvu te je odgojen u kulturi svoga vremena. Pohađao je filozofske škole onoga vremena: stoike, peripatetike, pitagorejce te neoplatoniste. Nakon što je završio škole, djelovao je kao filozof u Ateni. Budući da je htio spoznati istinu, osjećao je da ni u jednoj filozofiji ne može utažiti žeđ za pravom i istinskom spoznajom Boga. Na koncu, upoznao je kršćanstvo oko 130. godine u gradu Efezu. Kao filozof branio je i naučavao novu filozofiju – kršćanstvo.

U Rim dolazi oko 140. te osniva vlastitu filozofsku školu. Tu besplatno uvodi učenike u kršćansku vjeru. U svom životu borio se na poseban način protiv marcionita i gnostika. Jedan od njegovih najpoznatijih učenika bio je Tacijan. Justin je bio optužen za ispovijedanje kršćanske vjere te je umro mučeničkom smrću zajedno sa svojih šest učenika oko 164. godine u Rimu.

Sveta Marija od Propetog Isusa Baouardy

Sveta Marija od Propetog Isusa Baouardy

U knjizi “Bl. Mariam iz Betlehema, glasnica Duha Svetoga” piše se o borbama Mariam sa Zlim, koje su bile iznimno iscrpne.
Napisat ću ponešto. Piše se o tome da je sotona zatražio od Boga da 40 dana napastuje, čak i opsjeda Mariam, što mu je Bog dopustio.
Uz Mariam su u trenutku napastovanja bile i sestre Karmelićanke. Skratiti ću i napisati ću ponešto.

Od samoga početka sotona je objasnio razloge svojega gnjeva:Ta opaka Arapkinja, slomit ću je! Što je starija, moj bijes je veći, posebno zbog tih svojih biljega.” (mislio je na stigme koje je Mariam nosila na svom tijelu) Tada je Bog primorao sotonu da razotkrije planove za upropaštavanje duša u vjerskim zajednicama.

Voda iz pustinje

Čovjek neplodne i suhe pustinje uranja u vodu one koji hoće živjeti. Ovaj savez sprženog i neplodnog pijeska s oživljujućom i hranjivom vodom sažima čitavu Izraelovu avanturu. Pustinja, to je Izlazak, dugo putovanje Izraela od izlaska iz Egipta do Obećane zemlje. Voda koja na Mojsijev udarac istječe iz stijene. Jordan koji natapa plodnu dolinu.
To je i avantura čovjeka u kušnji pustinje nesigurnosti, napuštenosti, gdje izvire žeđ za Bogom, žeđ utažena „vječnom rijekom vode žive”, o kojoj govori Otkrivenje.
Uza sve to pustinja i voda nisu ništa bez životnog daha. „Ja vas krstim vodom, ali onaj koji dolazi krstit će vas ne vodom nego Duhom”, ponavlja Ivan Krstitelj. Jer samo Isusova smrt i uskrsnuće otvaraju vrata novoga života.
Izvanredna osoba ovaj Ivan Krstitelj, kojemu je Crkva posvetila dva blagdana: 24. lipnja (njegovo poslanje) i 29. kolovoza (njegovo mučeništvo). Nije slučajno što je Ivanje najdulji dan u godini i što se pale krjesovi da se rastjera noć. „Ivan nije bio svjetlo, nego je došao da svjedoči za svjetlo”. Ima li ljepšeg svjedočanstva za svjetlost nego sunce?
Evo ga u tamnici. Bio je dosta naivan da rekne istinu čak i državnom knezu. Evo ga u verigama. Zaslužio je i nitko ga ne će osloboditi. Izgleda da je Bog stao na stranu jačih bataljuna.
Ipak čini čudesa po svojemu Sinu. Ali ta čudesa ozdravljaju nekoliko siromašnih jadnika koji nisu čisti da bi širili kraljevstvo Božje, izgleda. Još više, ova čudesa ne oslobađaju svetog proroka, bližeg rođaka i preteču dostojno počašćenog od onog koji ih čini. Nije lako beznadno čamiti u tamnici a ipak se zanimati za čudesa koja ga se osobno ne tiču.
Ali Ivan Krstitelj nije trska koju ljulja vjetar stoljeća. On vjeruje usprkos svemu. Ivan Krstitelj znade da Bog, na kraju krajeva, ima uvijek pravo. Ukratko, Ivan Krstitelj vjeruje