Papirić

Papirić

Oko glavne željezničke postaje velegrada okupljalo se danju i noću mnoštvo siromaha: bradatih skitnica, sitnih lopova i besposličara, mladih drogeraša i kojekakva drugog polusvijeta. Bili su to nesretni ljudi, očajnici dugih brada, drhtavih ruku, prljave i poderane odjeće.
Više nego novaca, trebali su utjehe i riječi ohrabrenja, ali toga danas ljudi ne znaju dati.
Jedan je mladić posebno zapinjao za oko. Bio je zapušten, duge prljave kose, uvijek se kretao među tim jadnim životnim brodolomcima ostavljajući dojam da, premda im pripada, ima neko svoje osobno spasonosno utočište.
Kad mu se činilo da je najteže, kad je bio osobito usamljen i tjeskoban, iz džepa bi izvadio papirić i čitao. Zatim bi ga uredno preklopio i vratio u džep. Ponekad bi ga poljubio pa stavio na srce ili na čelo. Čitanje je njega dobro djelovalo. Mladić je bio utješen i ohrabren, hodao je uzdignutih ramena.
Što je pisalo na onom papiriću? Šest jednostavnih riječi: „Mala su ti vrata uvijek otvorena.“ Sve je bilo tu. Papirić mu je poslao otac. To je imalo značiti da mu sve oprašta i da se može vratiti kući kad god zaželi.
Jedne je noći to i učinio. Mala su vrtna vrata bila otvorena. Popeo se stubištem i legao u krevet.
Sljedećeg jutra, kad se probudio, uz krevet mu je stajao otac. Zagrlili su se bez riječi.
I nama je naš nebeski Otac dao ‘papiriće’ da ne zalutamo. To su sakramenti kojima smo postali baštinici Božjeg Kraljevstva i ta milost ostaje u nama bili mi nje svjesni ili ne.
U današnjem svijetu kada nas toliko toga odvlači s pravog puta, često zbog grijeha zaboravimo da smo Božja djeca i baštinici Njegovog Kraljevstva i zbog toga očajavamo. No Gospodin nam uvijek iznova ostavlja ‘papiriće’ – male podsjetnike svoje ljubavi kojima nam pokazuje da nas voli i čeka da se vratimo na pravi put. Zato nemojmo očajavati, nego prihvatimo Božju ljubav koju nam naš nebeski Otac nudi!

Legenda o nijemoj Crkvi

Legenda o nijemoj Crkvi

Davno, davno, živio je neki starac koji se mnogo molio i često brinuo o ljudskim grijesima. I čudnim mu se učinilo zašto se ponekad događa da ljudi idu u crkvu, mole se Bogu, a ipak i dalje žive loše…

“Gospodine, mislio je on, odgovaraš li Ti na naše molitve? Evo, ljudi se neprestano mole, da bi živjeli u miru i pokajanju, a nikako ne uspijevaju. Nije li možda isprazna njihova molitva?”

Jednom je s tim mislima utonuo u san. I na njegovo iznenađenje, anđeo sav u sjaju, obavivši ga krilom, ponese ga visoko iznad zemlje; kako ga je nosio sve više i više, sve slabije su se čuli zvuci sa zemlje. Nisu se čuli ljudski glasovi, utihnula je pjesma, zvuci, čitav žamor ispraznog ljudskog života. Samo su s vremena na vrijeme odnekud dolazili harmonični nježni zvuci, kao zvuci daleke flaute.

“Što je to?” pitao je starac. Nastavi čitati “Legenda o nijemoj Crkvi”

TRI STABLA

TRI STABLA

Bila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo rece:
“Jednog dana, nadam se, ja cu postati kovceg za blago. Možda cu biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko ce vidjeti ljepotu.” Tada drugo stablo rece: “Jednog dana ja cu biti mocan brod. Nosit cu kraljeve i kraljice preko voda i plovit cu do krajeva svijeta. Svatko ce se osjecati sigurnim u meni zbog snage moga trupa.” Konacno trece stablo rece: “Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi ce me vidjeti na vrhu brda, gledat ce na moje grane i mislit ce na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja cu biti najznacajnije stablo svih vremena i ljudi ce me se uvijek sjetiti.” Nastavi čitati “TRI STABLA”

Oproštajno pismo

 

Oproštajno pismo

Оvo je oproštajno pismo jednog genija. Gabrijel Garsija je najpoznatiji kolumbijski pisac, najviše zahvaljujući njegovom djelu “Sto godina samoće“.

On se povukao iz javnog života iz zdravstvenih razloga. Imao je rak limfnih žlezda i stanje mu se stalno pogoršavalo. Svojim prijateljima je poslao oproštajno pismo koje se raširilo svijetom i iz koga možete izvući zaista lijepu životnu pouku. Pročitajte ga jer je kratko i unikatno, a napisao ga je jedan od najpoznatijih pisaca današnjice.

“Кada bi samo na trenutak Bog zaboravio da sam zakrpljena marioneta i kada bi mi podario samo još jednu zakrpu života: VRIJEME bih iskoristio mnogo bolje i intenzivnije.

Najvjerovatnije ne bih rekao sve što mislim, ali bih razmislio šta govorim. Ocjenjivao bih stvari ne prema njihovoj vrijednosti već prema njihovom značenju.

Manje bih spavao – više bih sanjao, zato što svakog minuta od kako zatvorimo oči, gubimo 60 sekundi svjetlosti. Produžio bih kada drugi zaostanu, bio bih budan kada drugi spavaju. Nastavi čitati “Oproštajno pismo”

Priča o vjeri

Priča o vjeri

Jedan je poslovni čovjek bio u dugovima do grla i nije vidio izlaz. Dugovao je banci, a istovremeno su njegovi dobavljači tražili isplatu.

Otišao je u park kako bi nekako pokušao očistiti negativne misli iz uma. Nslonio je glavu na ruke i razmišljao o idejama koje bi ga mogle spasiti od bankrota. Odjednom se pred njime pojavio neki starac.

“Vidim da te nešto muči”, rekao je. ”Želiš li to podijeliti sa mnom?”

Poslovni čovjek mu je sve ispričao, a starac ga je slušao bez prekidanja. A onda je rekao:

“Mislim da ti mogu pomoći.” Pitao ga je za ime, ispisao ček i pružio ga poslovnom čovjeku.

“Uzmi ovaj novac. Naći ćemo se za godinu dana i možeš mi ga onda vratiti.”

Muškarac nije stigao ništa reći, starac se izgubio u gužvi. Nastavi čitati “Priča o vjeri”

Volim te zauvijek

Volim te zauvijek (roditeljska ljubav)
Majka je držala u naručju svoju bebu i polako je ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ga je ljuljala, ona je pjevala:
Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živa
moja beba ćeš biti.
Sinčić je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u dvogodišnjaka i trčao po cijeloj kući. Skidao je sve knjige s polica. Izvlačio je svu hranu iz hladnjaka i čak je uzeo sat svoje majke, bacio ga u WC školjku i povukao vodu. Ponekad bi njegova majka rekla:
“Ovaj klinac me naprosto IZLUĐUJE!”
Ali po noći, kada bi taj dvogodišnjak bio tih, ona bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta i, ako je on spavao podigla bi ga u naručje i ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag.
Dok ga je ljuljala, ona je pjevala:
Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živa
moja beba ćeš biti. Nastavi čitati “Volim te zauvijek”

PISMO MAJKE SINU GINEKOLOGU

nerođeniPISMO MAJKE SINU GINEKOLOGU

Sine moj!
Božji zakon u srcu sam nosila,
život poštovala,
tebe kao dar Neba
velikodušno primila.
Majčinskom ljubavlju nad tobom sam bdila,
za tebe se molila,
mukom odgojila,
uspjehu se radovala.

Vjeruj sinko da si, kao čovjek,
jedinstven, dragocjen, neponovljiv
i da te Krist
u sićušnoj braći čeka. Nastavi čitati “PISMO MAJKE SINU GINEKOLOGU”

Malo soli za brak

PRIČA....Malo soli za brak

Došao sin u posjetu svome starom ocu s namjerom da ga obavjesti o skoroj ženidbi. Starac, premda obradovan viješću, ne dopusti sebi da ga ponese slavljenički zanos, već, uzdržavši se, primjeti smjerno:
– U redu, sine. A znaš li ti da ženi treba soli?
Dočekavši ove očeve riječi kao znak ohrabrenja, mladić, sav ushićen, odgovori:
– Ako, tata… Kupiću joj soli!
Međutim, otac kao da preču njegove riječi, te ponovi isto:
– Dobro je to, dijete moje. Samo,… ženi treba soli.
Sin pomisli kako ga ovaj, može – biti, nije dobro čuo, ili razumio, pa i sam počne ponavljati; ovog puta nešto jačim tonom.
– Neka, tata! Kupiću joj soli!
No starac i po treći put pređe preko sinovljevih izjava i još jednom, spremno, ponovi naglas svoje misli.
– Da, sinko… Ali, ipak, ženi treba soli…
Vidno uzbuđen, ali i zabrinut, mladić svoj nemir iscijedi kroz zube:
– Zar ne čuješ?!? Rekao sam da ću joj kupiti soli!!!
– Znam ja to, dijete – ponavljao je čovjek neumoljivo. No ženi, ipak, treba soli!
Ne mogavši više da se uzdrži od tolikog starčevog inzistiranja na jednoj tako nevažnoj stvari, sin se, krajnje drsko, obrati ocu:
– Pobogu, tata! Što si toliko navalio sa tom soli, kada sam ti već toliko puta rekao da ću joj kupiti?!…
Dok je sa naporom slušao gdje ga ovaj ljutito proziva, otac mu priđe, i uz blagi prijekor na licu i nježno tapšanje po ramenu, stade ga s ljubavlju koriti:
– E, moj sine! Ti si se zbog soli ovako naljutio, a da znaš samo što sve treba u braku…Svega pomalo al najvise strpljenja.

Posao majke

MajkaPosao majke

Muškarac je došao kući sa posla i pronašao troje svoje djece u dvorištu, još u pidžamama, sva blatnjava, a prazne kutije hrane i omota čokolade razbacane su po cijelom travnjaku.
Vrata ženinog auta su bila otvorena, ulazna vrata kuće također, a nigdje nije bilo ni njihovog psa.
Ušavši u kuću pronašao je još veći nered. Lampa je bila srušena, a tepih zgužvan pored jednog zida.
Televizor je radio na najglasnije u dnevnoj sobi, a soba je bila zatrpana raznim igračkama.
U kuhinji sudoper je bio krcat prljavim suđem, hrana je bila razbacana po stolu i podu, vrata frižidera su bila otvorena, na podu je bilo razbijenog stakla, u sredini kuhinje nalazila se mala hrpa pijeska.
Brzo je krenuo na kat preskačući preko hrpa igračaka i odjeće.
Tražio je ženu sav zabrinut; možda je bolesna ili joj se nešto dogodilo. Nastavi čitati “Posao majke”

ZA KOGA JE NEBO

ZA KOGA JE NEBOZA KOGA JE NEBO

»Jednom sam sanjao da sam umro i da stojim pred vratima neba.

Bog me pita:
Zašto bih te trebao pustiti unutra? Ovo mjesto je samo za stručnjake.

Bio sam iznenađen, i jednostavno izbacio iz sebe:
Igram prilično dobro šah.

On odgovori:
Ne baš tako dobro. Nisi neki stručnjak u tomu. Nastavi čitati “ZA KOGA JE NEBO”

%d blogeri kao ovaj: