PISMO BOGU

PISMO BOGU

Tebi se obraćam. Čujem da si otišao od nas. Napustio Zemlju i ljude.
Ne osuđujem Te. Sve više Te i razumijem.
Ovom Zemljom zavladalo je veliko Zlo.
Dvoličnost, licemjerje, laž, pohlepa, želja za poniženjima, izgubljena dostojanstva.
Brat ubija brata zbog komadića zemlje. Vojnici ubijaju žene i malu djecu. Muškarci siluju žene, ali i djevojčice. Sklapaju između sebe brakove, paradiraju na gay-paradama. Jedni umiru od gladi i bolesti, drugi se kloniraju, pune silikonima svoja tijela, samo da ne sliče više sebi samima.
Nestalo je Nježnosti. Sve manje je Ljubavi.
Bespomoćno Te i dalje tražimo. Lica izgubljenih osmjeha.
Pa i oni kojima si dao priliku da govore u Tvoje ime. I oni su izopačeni na isti način. Kada bi ih samo mogao čuti!

OSMIJEH U ZORU

OSMIJEH U ZORU

Follereau je posjetio bolnicu za gubavce na jednom otoku na Pacifiku. Mjesto nepodnošljivih strahota. Živi mrtvaci, očaj, zapomaganje, rane, osakaćeni ljudi.

Pa ipak, u cijeloj toj pustoši, neki bolesni starac uspio je sačuvati žarki sjaj u očima i osmijeh na licu. Trpio je u tijelu kao i svi ostali njegovi supatnici, ali je pokazivao izuzetnu živost i ljubazno se ophodio prema drugima. Znatiželjan zbog tako čudesnog ponašanja među jadnim očajnicima, Follereau je tragao za objašnjenjem pitajući se: što je tom čovjeku davalo izuzetnu snagu, te je živio vedro unatoč svemu što ga je snašlo? Pratio ga je potajno i otkrio da svako jutro, u ranu zoru, starac odlazi na isto mjesto uz rub žičane ograde koja je opasivala bolnicu.

Obraćenje u noćnom lokalu

Obraćenje u noćnom lokalu

Jedna mlada djevojka B. radila je u noćnom lokalu. Gotovo naga plesala je na malom podiju. Majku je to veoma žalostilo. Molila je svećenika za pomoć. Kad je svećenik otvorio Bibliju, pogled mu je pao na riječi u poslanici Rimljanima (8, 28) gdje piše da Bog onima koji ga ljube i koji se u njega uzdaju, okreće sve na dobro. Ponajprije, potrebno je biti zahvalan Bogu za sve, bez obzira na teško trenutačno stanje.