Iziđe božanski sijač…

Iziđe božanski sijač…
Mt 13,1-9
Treći veliki Isusov govor u Matejevu Evanđelju bavi se Isusovim prispodobama, slikama, kojima pojašnjava narav Božjega kraljevstva; u Mateja su to tajne Božjega kraljevstva. One se otkrivaju onima koji imaju uši, koji imaju otvoreno srce za Isusovu riječ i osobu. Svatko, i obrazovani i priprosti, može ih i razumjeti i ne razumjeti. Zavisno od otvorenosti i zavisno od toga, pronalazim li u njima ono što se mene osobno tiče, moga života i ponašanja. U svakoj Isusovoj usporedbi treba pronaći sebe osobno, smjestiti sebe u Isusove riječi i nakanu, jer ih je Isus izgovorio za ljude. Nastavi čitati

SUSRESTI ŽIVOG ISUSA

Mnogo je vrsta sreće danas u svijetu, ali malo je koja, a možda i nijedna, takva da bi se usporedila sa srećom Marije Magdalene dok trči ususret učenicima da im javi da je susrela živog Isusa.

Današnje evanđelje kao da nas vraća na “Početak”, kada je Bog odvojio svjetlost od tame. “Neka bude svjetlost!” Grobnica mjesto smrti, pusto i prazno mjesto tame postaje most koji vodi u vječnost, mjesto je to u kojem se sve novim čini i sve biva dobro. Grob je mjesto iz kojeg se prolama radosna vijest uskrsnuća – mjesto gdje su tuga i očaj pretvoreni u radost i nadu. To je mjesto vjere. Pećina je mjesto metafizičkog susreta dvaju srdaca. Tako nevjerojatno, tako apsurdno, ali se dogodilo. Dogodilo se to Mariji iz Magdale, dogodilo se učenicima, dogodilo se i mnogim drugima koji su po njihovom svjedočanstvu također “vidjeli” i “čuli” i “opipali” tu stvarnost.

Neujedinjuje nasdanasnekimagijskičin, ritualiliuvjerenje uzajedništvoCrkve,idanaskaoiondaujedinjuje nas usvojojljubaviživiiuskrsliGospodin – aiskustvoMarije Magdalenejepralikiskustvasvakogkršćanina uosobnomsusretu saživimBogom.

Dođite svi vi – Gospodine, komu ćemo otići?

Dođite svi vi – Gospodine, komu ćemo otići?
Mt 11, 28-30
Ono što čusmo jučer i ove današnje riječi stoje u uskome surječju. Jedna drugu do kraja osvjetljava. Isus je Sin koji objavljuje Oca, on je razdvojnica i razdjelnica među ljudima. Čovjek se može Isusu ukloniti, tražiti druge mudrace ili učitelje života, ali će u konačnici promašiti cilj. Isus govori o malenima, neznatnima, kojima je zasjala u srcu istina o Isusu. Ti su sposobni i kadri ići Isusovim putem. Isus je put i ujedno snaga za putovanje, on je i cilj, ali istodobno i odmor na putu do cilja te konačno smirenje u vječnosti. Nastavi čitati

Biti dijete pred nebeskim Ocem

Biti dijete pred nebeskim Ocem
Mt 11, 25-27
Čuli smo jučer prijeteće riječi upravljene Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi. I odmah nakon njih slijedi ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi nisu shvatili ništa od Isusove osobe i u Isusovoj osobi i poslanju, dok su neuki, maleni – tj. apostoli, oni koje oni ‘gore’ preziru kao neznalice, kao ‘prokletu svjetinu i masu’ (usp. Iv 7,49: “Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!”) dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri. Ovdje Isusa preplavljuje himnički val i zanos radosti i zahvalnosti spram nebeskome Ocu. Nastavi čitati

OBRATITI SE ILI NE OBRATITI – ŽIVOTNI IZBOR

OBRATITI SE ILI NE OBRATITI – ŽIVOTNI IZBOR

Mt 11, 20-24
Prije ovih prijetećih Isusovih riječi upućenih mjestima u kojima se dogodi većina Isusovih čudesa imamo u Mateja Ivanov upit Isusu preko svojih učenika spram njegove autentičnosti. Je li Isus pravi ili nije, je li on onaj koji ima doći, ili da čekamo nekogadrugoga poslanika od Boga? Isus ne odgovara izričitim da ili ne, nego krajnje obazrivo, s osjećajem duboke sućuti spram Ivanove sudbine, odgovara neizravno, smjerajući na ono što on čini i koja su njegova djela. Kad bi Isus odgovarao Ivanovim rječnikom, onda bi morao govoriti o sjekiri i vijači, o gumnu, žitu i pljevi, konačnom sudu, ognju i razdiobi. Od toga ništa nema u Isusovu djelovanju. Nije mogao reći ni ne, nisam ja taj, jer ne bi ostavio Ivanu nikakvu nadu ni budućnost, bacio bi ga u još dublji očaj. Nego odgovara navodom iz proroka, što se sve zbiva pod njegovim rukama, u njegovoj nazočnosti. Kako se u njemu obistinjuju mesijanski znakovi. Kao da želi reći, tko ima uši i oči neka čuje i neka vidi. On je do kraja u službi čovjeka i njegova spasenja. Nastavi čitati

NOSITI KRIŽ – TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA

NOSITI KRIŽ – TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA
Mt 10, 34 – 11,1
Koji su zahtjevi apostolskoga života? Rekli bismo, gotovo nemogući. Isus postavlja pravila i norme, postavlja uvjete pod kojima čovjek postaje njegov učenik. Pitamo se, je li moguće prihvatiti nam ovo, nama ljudima od krvi i mesa, opterećenima svojom ljudskom ograničenošću i svakodnevnim mukama.
Današnje nam čitanje nudi kršćanske, Kristove paradokse i antinomije. Dobivati gubljenjem, gubiti stjecanjem i gomilanjem. Beskompromisnost Isusova stava koji ne dopušta životne ‘kako’, ‘ali’, ‘ako’, ‘zašto’ i sl. Nakon ovakvih Isusovih riječi nije ni čudo što je Isus smatran osobenjakom, čudakom te ostao cijeloga života sam i neshvaćen. K tome i neprihvaćen, i od svojih najbližih ostavljen, i na kraju od svih sramotno odbačen i raspet.
Međutim, uzmemo li stvarno ljudsko iskustvo, ono daje Isusu za pravo. Za pravo mu daju i suvremena psihijatrija i psihologija. Ono što Isus zbori dolazi iz Božjega srca, a već je duboko pohranjeno u čovjekovoj podsvijesti. Isus svjesno i izazovno dira u te naše nutarnje mirne strune, želi da zatitraju. Nastavi čitati

Majka Božja Bistrička – Propovijedi

1439444623_5_38_photoNe može se pjevati “Rajska Djevo, Kraljice Hrvata” i smišljati zlo protiv bližnjega!

Kad je glavar jedne redovničke družbe ležao na samrti, i njegova se redovnička braća okupila oko njegove smrtne postelje, reče mu jedan od braće: “Oče, mi ne sumnjamo, da si ti na putu u nebo i da ćeš naskoro ući u vječni život. Zato te molimo, ne zaboravi nas, i budi nam zagovornik kod Boga!” A on ih pogleda blago ali i ozbiljno i reče im: “Pokažite se toga dostojni, da mogu za vas posredovati kod Boga. Onda ću vam rado ispuniti molbu!” Nastavi čitati

Krotka sam i ponizna srca

Krotka sam i ponizna srca 14. NKG/A

Mt 11,25-30

Postoji izreka po kojoj svaki čovjek na ovoj zemlji nosi svoj “svežnjić” odnosno teret. U religioznom govoru možemo kazati: Svaki čovjek nosi svoj križ na ovome svijetu. To znači: kako god čovjek planira i predstavlja sebi svoj život, on će se u životu susresti i s mnogo nevolje. Različite su vrste protivljenja, možda baš neprijateljstava. Može biti patnje i bolesti a neizbježna je smrt.
Netko može reagirati na način sjete, tuge, očaja, pa kazati: “Moj život nema smisla, ja neću uspjeti biti sretan.”
Drugi će opet kazati: “Što bih se ja brinuo za sve te teškoće, jednostavo činim tako kao da to nije istina odosno svemu tome izbjegavam. Uživam život i ne brinem se za druge ljude. Glavno je da meni ide dobro. Što me se tiče patnja drugih!”
Kršćanska vjera pokazuje nam drugi put, kako mi sa svakim našim križem i nevoljom koje ne tajimo, možemo ophoditi. Da, istinito je, mi ne možemo odbaciti križ, a i onaj koji tako čini, kao da bi to bilo moguće, jednoga će dana ponovno doći po njega. Nastavi čitati

Isus liječi dušu i tijelo

 

Isus liječi dušu i tijelo
Mt 9, 1-8
Zgodu o iscjeljenju uzetoga donose sva trojica evanđelista, i Matej, i Marko, i Luka. Kod Marka je daleko dramatičnije opisan prizor kako četvorica donose na nosiljci, čak skidaju krov i spuštaju uzetoga pred Isusa. Dosada smo vidjeli kako Isus čisti gubavca od gube, kako kroti prirodu, kako ruši demonsku silu nad čovjekom. Lomi đavolsku moć. Isus ima ovlast opraštati i grijehe. To je središnja poruka ove zgode o iscjeljenju uzetoga, paraliziranoga.
Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi! Ne poziva Isus uzetoga da se ispovijedi, da prizna svoje grijehe, da se kaje za počinjeno. Mi i ne znamo što je čovjek u životu počinio, u čemu je njegova krivnja. Dovoljna je samo nazočnost Isusova koja ulijeva snagu i podiže. Isus se očituje onome tko mu vjeruje preko čuda. Čudo u duši i na tijelu jer je Isus u svojoj pojavi božansko čudo među nama.
Isus nije podignuo svoju ruku niti upro svojim prstom u grješnika. Nije mu spočitnuo nikakav prijestup niti mu je ugonio u dušu novi strah ili krivnju, već djeluje upravo suprotno svim našim očekivanjima, ali i našoj svakodnevnoj praksi. Ni nama nije jasno u čemu se sastojao grijeh ovoga uzetoga, pod kakvim je osjećajima krivnje živio i svoj život provodio, što je uzrokom njegove paraliziranosti. Znamo koliko toga danas ljude paralizira, radno mjesto, sustav u kome živimo, obitelj, djeca, koliko je nutarnjih i vanjskih prisila koje čovjeka jednostavno zarobljuju i blokiraju da je nesposoban za bilo što. Ljudi ne mogu nositi svoje terete, pod njima padaju. Ovdje pak nakon ozdravljenja bolesnik uzima svoju postelju i zapućuje se svojoj kući. Ne mora biti više nošen, nestalo je uzetosti. Uzetosti bića i bitka, uzetosti egzistencije kao takve. Nastavi čitati

NE TRUN U BRATOVU OKU – NEGO SUZU

Mt 7, 1-5NE TRUN U BRATOVU OKU – NEGO SUZU
Ponedjeljak – Mt 7,1-5
“Ne sudite pa nećete biti osuđeni…” U čemu i gdje bi trebao biti temelj takva ponašanja? Zacijelo u onome što je malo prije Isus rekao u nečuvenim riječima o Ocu nebeskome. On je dobar i milostiv i zlima i nezahvalnicima. Budite milosrdni kao što je to vaš nebeski Otac! Ako je prema meni Bog beskrajno milosrdan, što mogu onda drugima iskazivati, osim onoga što sam i sâm iskusio. Tko previđa vlastite promašaje, pogrješke, vlastitu zloću, a to isto spotiče svome bližnjemu, u Isusovim je očima obični licemjer, prijetvornik.
Isus ostaje vjeran sam sebi. I sve što naučava jest prevrat, jest novi početak, jest zapravo velika revolucija srca koja bi trebala zahvatiti sva područja javnoga i privatnoga života. Čuli smo – ljudi polažu životnu sigurnost u životna osiguranja i novac: Ali više je nema! Jedini je Bog čovjekova sigurnost i zaštita. A kako je u međuljudskim odnosima, u sigurnosti pred drugim i u odnosu na drugoga? Ni tu je nema. I ono što Isus iz rečenice u rečenicu od nas traži jest zapravo ni manje ni više nego generalna revizija svih postojećih pravnih uredaba i norma, svega onoga što se zove popularno “law and order”. I kako se samo lako prelazilo – često običnim pokretom ruke – s riječi na djelo, s osude na čovjekovu egzekuciju – smaknuće? Bijaše potreban samo mig očima, i čovjeka više nema! To je praksa ljudskoga suđenja i osuđivanja, prijekih sudova, u ratu i miru, fizički i preko medija. Danas je popularno linčovanje u medijima ili pak mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu. Čovjeka se ubija šutnjom, prijezirom; jednostavno, ne postojiš, s tobom nema nikakve komunikacije.
U dubinskoj psihologiji postoji pojam vlastite sjene koju čovjek mora prepoznati, s njome se suočiti, nju prihvatiti. Tu je negdje potisnut onaj pravi život kojim bi čovjek mogao živjeti. Čovjekova se sjena zapaža nerijetko u onim burnim reakcijama na pogrješke drugih, ili pak u snovima kad se pojave osobe koje osjećamo ili doživljavamo negativno. Treba jednostavno prihvatiti i proživjeti vlastitu sjenu, a ne je potiskivati. Iskusio je to na specifičan način sveti Augustin koji u svojim Ispovijedima tako zorno opisuje svoje duševno stanje, svoj bijeg od samoga sebe. On je sam sebi okretao leđa, nije htio sagledati samoga sebe, a Bog ga je htio suočiti licem u lice i sa sobom i s njime. Augustin se bojao pogledati u lice i srce samomu sebi da ne bi vidio svoju ogavnost. I kad se okrenuo samomu sebi, prepao se i nije znao kamo bi od sebe bježao, pobjegao.

Treba si posvijestiti sjenu vlastite krivnje, vlastitih potiskivanja i života i istine, treba sagledati i vidjeti to brvno vlastite krivnje kako bi čovjek mogao pogledati u lice bratu i kako bi ga mogao vidjeti u pravome svjetlu. Dokle god ne prihvatimo svoju sjenu, u opasnosti smo da svoju sjenu projiciramo u druge i druge okrivljujemo. Gledamo trun u tuđem oku, a na vidimo brvna u vlastitom. Samo ćemo onda imati odvažnosti zamijetiti svoju vlastitu sjenu i prihvatiti svoju sjenovitu stranu kad iskusimo da su nas drugi prihvatili onakvima kakvi jesmo, pa makar i taj drugi prepoznao tu sjenu u meni. Isus nam veli da nas sve Bog prihvaća u svome beskrajnom milosrđu, da nas prihvaća makar nas poznaje do kraja. Stoga je važna osobna ispovijed. Pred tim Bogom smijemo priznati i brvno u vlastitom oku, a da nas on ne odbaci.
U Bibliji imamo to oslikano u odnosu braće Ezava i Jakova, blizanaca. Jakov se ne može riješiti brata Ezava, njegova ga sjena progoni, sve dok se zajedno ne pomire, izgrle, i dok ne padnu jedan drugome oko vrata i ne isplaču se. Isto je i u slici s dvojicom izgubljene braće i njihovim dobrim ocem. Jedan drugome su opterećenje, i oni se moraju jednom susresti i pomiriti, inače će ostati uvijek u stanju suda i osuđivanja, nosit će njegovu sjenu i osudu.
Ima ljudi koji provode cijeli život u traganju za tuđim pogrješkama, za ‘trunjem’ u tuđim očima, dok istodobno previđaju brvna i balvane u vlastitim. Zauzeti su i bave se drugima, traže ‘dlaku u jajetu’ svoga bližnjega, a istodobno žive u teškoj životnoj zabludi. Potreba za cenzuriranjem drugih dolazi od nezadovoljstva sa samim sobom. Čovjek je nesretan u sebi, i onda projicira svoju nesreću u druge. Kad bi sa sobom bio načistu, prihvaćao bi ljude, kako je to činio Isus.
Jedan zatvoreni, hermetični pjesnik, Paul Celan, židovskoga podrijetla, predlaže da promatramo u bratovu oku, ne trun, nego suzu. Zašto ovaj pored mene plače? Ona slika s Ezavom i Jakovom može nam biti dobra biblijska po(r)uka. Jakov se teško ogriješio o svoga brata, prevario ga za prvorodstvo, prevario za blagoslov, izigrao ga. Imat će mir tek kad se s bratom do kraja izmiri, izljubi. Kad zamijeti u bratovu oku patnju. Vrijedi uvijek upitnik: Nisam li ja razlog njegove suze? Pred tuđom suzom osjećamo nemoć, suza je tajna osobe, osoba je u svojoj suzi najizvornija. Svi smo mi na neki način u suzi svoga bližnjega koju prolijeva zbog tebe, mene, zbog čovjeka koji nema srca za bližnjega. Suza otapa led, kamen, okamine u našim srcima. Preko suza može rasti bratstvo među ljudima. Ne traži trun u oku bližnjega, nego vidi, sagledaj suzu u njegovu oku. I svijet će biti zdraviji, čišći. Traži izvor zla najprije u vlastitom srcu i oku, a ne u tuđem srcu i ponašanju.

 

fra Tomislav Pervan