USKRSNUĆE MRTVIH, ŽIVOT VJEČNI?

USKRSNUĆE MRTVIH, ŽIVOT VJEČNI?

Mk 12,18-27
Ma koliko bilo pitanje koje su postavili saduceji – a oni su nijekali uskrsnuće mrtvih – s jedne strane i smiješno, i konstruirano, ono ipak predstavlja srčiku svih naših nadanja i očekivanja u životu.Naime, postoji li vječni život, ima li vječnoga života ili ga nema? Smijemo li se nadati uskrsnuću od mrtvih, onkraj smrti? Na tome se odlučuje sve, s time stoji ili pada naša vjera.
Oduvijek je to pitanje zanimalo čovjeka, od onih iz vremena našega krapinskog čovjeka i neandertalskih vremena. Značenje toga pitanja napose je lijepo osvijetlio francuski genijalac Blaise Pascal u svojim suočavanjima sa skepticima svoga vremena. Čuvena je njegova klađenje sa skepticima. U razgovoru s onim koji dvoji spram vječnoga života on ulazi u okladu: Ako mi netko rekne, daj mi dokaz za vječni život? I ne dolazi li u pitanje glede vječnoga života ovaj moj sadašnji život kojim živim? Ne propuštam li ovostranost na račun onostranosti? – Pascal odgovara: Pa usporedi obje stvarnosti međusobno. Stavljam, odnosno dajem prednost vječnom životu i vjeri u onostranost naspram prolaznoga života u ovostranosti. – I tko gubi okladu? – Pod pretpostavkom da si u pravu, ja gubim okladu, i nema vječnosti. I što bih u tome slučaju izgubio? Mjereno s vječnošću, beskrajem, doslovce ništa ne bih izgubio. Ništa ne bih izgubio u odnosu na vječnost. A sad pak što se tebe tiče: Pod pretpostavkom da si dobio okladu, da postoji samo ovostranost, ovaj život: Što imaš u rukama? Nekoliko desetljeća, ako se čovjeku posreći u životu, nešto malo prosječne i prolazne sreće, i za svu vječnost nemaš ništa. A tek, ako gubiš okladu, i ako postoji vječnost: Postoji beskonačnost, ti si izgubio, propustio misliti na nju. U tom slučaju gubiš sve, i to sve za ništa. Promisli, odvagni i izaberi, gdje je težina dokaza? Ne možeš izbjeći izboru i odluci. I na kraju ćemo vidjeti…

ČIJU SLIKU NOSIM – ISUSOV REALIZAM

ČIJU SLIKU NOSIM – ISUSOV REALIZAM

Mk 12, 13-17

Čuli smo svima znanu klopku koju postavljaju Isusovi protivnici. Vrijeme kad se ovo odvijalo jest negdje nakon Cvjetnice i prije Pashe. Sav je grad uskomešan, nabrušen protiv Rimljana, Pilat je umarširao sa svojim trupama u grad za blagdan da održava red i mir. Tlo je užareno, politički naboji prisutni, a Isus kao stranac iz Galileje nalazi se između svih fronti i stranaka. Mrze ga herodovci, isto tako i farizeji, književnici, saduceji, a poglavito Veliko vijeće i svećenstvo. Nepoželjan je u gradu i zato se urotiše svi protiv njega, i dojučerašnji najljući neprijatelji. Stoga mu stavljaju klopke, žele ga uhvatiti u riječi. “Smijemo li – trebamo li davati caru porez ili ne?” Odgovori li Isus s ‘da’, s njime je gotovo u očima naroda. Mesija koji paktira s Rimljanima ne može biti Mesija. Odgovori li s ‘ne’, svrstava se u buntovnike i prevratnike te time potpada pod rimsko zakonodavstvo koje s buntovnicima obračunava na krajnje okrutan način, smrtnom kaznom na križu.

LJUBIŠ LI ME – JESI LI MI PRIJATELJ?

LJUBIŠ LI ME – JESI LI MI PRIJATELJ?
Iv 21,15-19
Sagledamo li svoj život u retrospektivi i zapitamo li se što smo učinili te koji je smisao svega onoga što smo u životu postigli, u čemu je bio smisao našega života, što smo bili i postali, postigli, otkrit ćemo kako je u svačijem životu bilo čvorišta, čvornih trenutaka i točaka u kojima se sve sažimalo i zgušnjavalo, ono bitno oko čega se život okretao. Takve čvorne točke redovito su trenutci u kojima smo bili stavljeni pred odluku i upitnik, tko smo i što smo, što je bit naše osobe, što je bitno u našemu životu. Koji je smisao života? Zatim je tu pitanje spram sposobnosti ljubiti i biti ljubljen. Poglavito pak kad nas sam Bog pita. Pitanja su to koja nam se danonoćno nameću, pitanja o kojima ovisi cijeli život. Pitanja spram ljubavi te odgovor u kome se poklapaju riječi i osoba, život i riječ. Tako otprilike postupa i Isus sa svojim učenicima, svojim prijateljima, napose s Petrom. Pita ga spram ljubavi, veće, silnije ljubavi.

Utorak – Biblijska poruka dana – 07. VAZ

Iv 17, 1-11a

VJEČNI ŽIVOT – UPOZNATI OCA
Iv 17, 1-11a
Sljedećih nekoliko dana slušat ćemo iz Ivanova Evanđelja sedamnaesto poglavlje poznato kao Isusova Velikosvećenička molitva. Molitva je jednostavno izljev Isusova bića i srca. Isus se sav pretače u molitvu Ocu. Isus se od svojih oprašta molitvom. Sve što svojima ima reći i ostaviti – oporučno – prelijeva u usrdnu molitvu Ocu. Molitva je to da upoznaju učenici Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista. Tako će biti baštinici vječnoga života.

Srijeda – Biblijska misao dana – 05. VAZ – Trs i mladice

Srijeda – Biblijska misao dana – 5. VAZ (B) – Trs i mladice

Iv 15,1-8
Kad se god govori u kršćanstvu o odnosu čovjeka prema Bogu, prema svojoj vjeri, nameće nam se ova organska slika koju rabi Isus govoreći o trsu, čokotu i mladicama na trsu. Isus veli kako je on ‘pravi trs’. Možda imamo negdje u primisli polemiku protiv poganskih božanstava vina (sjetimo se grčkoga Dioniza i rimskoga Bakha) koji su imali svoje svetkovine i slavlja. Sve su to mitska nepostojeća božanstva, personifikacija ljudskih nagona, za razliku od Isusa. Ja trs – vi loze, ja dajem ljubav, iz mene živite. Maksimalni organski i ljubavni odnos. Jednostavno, ne može se živjeti bez odnosa, bez ljubljene osobe.

Ponedjeljak – Biblijska misao dana – 05. VAZ

TKO MENE LJUBI, OBDRŽAVA MOJE ZAPOVIJEDI
Iv 14,21-26
S četrnaestim poglavljem započinju u Ivanovu Evanđelju tzv. Isusovi oproštajni govori. Što iza njega ostaje nakon njegova odlaska? Što ostaje od osobe, što od poruke, što ostaje od učenika? Isus od njih ide. On zorno i jasno suprotstavlja sebe i svijet, dva nepomirljiva tabora. Na jednoj strani imamo Duha istine, Boga istine, na drugoj Kneza tame, kontrast kakav vlada samo između svjetla i tame, sunca i sjene, života i smrti. Učenici se pitaju, ali teško da mogu dobiti u ovom trenutku puni odgovor. Isus im jamči prisutnost Duha, Pomoćnika, Branitelja, za koga im veli kako će ih on uvoditi postupno u svu, punu istinu.
I ovdje, za posljednjega susreta u fizičkom obličju, na završnoj pashalnoj večeri sa svojim Učiteljem učenici ne shvaćaju domete onoga što on čini. Ne shvaćaju domete ni pranja nogu, ni euharistije, ni oporučnih govora koje im za svu budućnost (p)ostavlja. Oni još uvijek imaju u svojim glavama i mislima nekakva židovskoga nacionalnog osloboditelja i mesijanske ideje tipične za nacionalističke ciljeve: Osloboditi se tuđega jarma, biti neovisna država, uspostaviti staro Davidovo kraljevstvo. Sve njihovo u odnosu na Isusa kruži oko toga, još nisu shvatili duhovske dosege Isusova poslanja.

Utorak – Biblijska misao dana – 04. VAZ

ČIJI GLAS SLIJEDIM?
Iv 10,22-30
Desetim poglavljem završava prvi dio Ivanova Evanđelja. U jedanaestom poglavlju imamo Lazarovo uskrsnuće koje je već prijelaz u drugi dio muke i Gospodnje proslave i uskrsnuća.
Čuli smo iz evanđelistova izvještaja: Bila je zima! Slavi se blagdan posvete Hrama, a svetkovina je padala u prosinac, zimi. Zima izvana, zima iznutra, sve nekako hladno, mrzlo. Hladno ozračje oko Isusa, neprijateljsko. Ne žele ga ni shvatiti niti prihvatiti. Ne žele mu vjerovati. Zašto? Zato jer ne poznaju njega, njegov glas, zato jer ga ne slušaju. Traže od Isusa konačno izjašnjavanje spram sebe i svoga poslanja. “Reci nam konačno i otvoreno!”
Isus se ne upušta u raspru. On samo smjera na svoja djela. Upozorava tko je i što je na temelju svojih učinjenih djela. Ona svjedoče za njega. I Isus im daje jasan odgovor, odgovor koji vrijedi i za nas danas. Naime, pravi svjedoci i vjernici su oni koji slušaju i slijede Isusov glas i zov. Samo onaj tko sluša Isusov glas, poznaje Isusa. Pravi je vjernik onaj koji sluša Isusov glas, tko poznaje, tko je spoznao Gospodina, tko ga slijedi.

4. VAZMENA NEDJELJA – Biblijska misao dana – 04. VAZ/A

“Ja sam dobri pastir” 
Iv 10,1-10
Govor o dobrome pastiru započinje Isus ne riječju “Ja sam dobri pastir” nego drugom slikom: “Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam vrata ovcama” (Iv 10,7). Prethodno je Isus govorio o razbojnicima i kradljivcima koji se šuljaju te preskaču na drugim mjestima, ne ulaze kroz vrata. Isus kao da želi reći kako je on jedini put i prolaz do Oca, i upravo se tu očituje je li tko pravi pastir ili ne, naime, ulazi li kroz Isusa kao vrata. Isus ostaje gospodar stada. Tek u drugome dijelu Isus će reći kako je on dobri pastir. Najamnici, kradljivci i razbojnici promatraju ovce kao predmet, objekt, kao stvari, dok dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, štoviše, on im daje život u punini.

Četvrtak – Biblijska misao dana – 03. VAZ

Iv 6,44-51
Svakim danom biva nam očitije kako postoji u svijetu velika glad i žeđ. Gladuje danas na svijetu više od milijarde ljudi. Suočeni smo s masovnom bijedom gdje bogati postaju bogatiji, siromašni osiromašeniji. Pitamo se, tko to ravna svjetskim gospodarstvom, svjetskim krizama i bijedom poniženih i uvrijeđenih? Tko može podariti kruha za život? Gdje je kruh života od koga se može živjeti? Glad i žeđ, hrana, prava hrana za život, za tim ljudi čeznu, žude. Isusu je Napasnik u pustinji ponudio da pretvori kamenje u kruh kako bi mogao nahraniti sebe i svijet. Međutim, Isus jasno odgovara kako čovjek ne živi samo od kruha ni za kruh, nego se živi od riječi života. Od svake riječi koja dolazi i izlazi iz Božjih usta. Ni ovo umnažanje kruha nije ljude nasitilo. To je samo smjerokaz prema pravomu kruhu koji Isus nudi. Sve slike u Ivanovu Evanđelju u bližem i daljnjem smislu imaju u zreniku Isusovu osobu.
Nakon čuda s umnažanjem kruha kao da im Isus želi reći: Vi mislite samo na kruh koji siti vaše tijelo, želudac. Tražite međutim ono važnije, kruh od koga se može živjeti u vječnosti. Taj kruh vam ja nudim, dajem. Taj kruh daje meni moj nebeski Otac za vas. Uzeti taj kruh znači vjerovati.
U Ivanovu poimanju ‘jesti’, ‘blagovati’ jest isto što i ‘vjerovati’. Vjerovati? – kao da govore u čudu njegovi slušatelji. Ne želimo vjerovati, nego jesti. Koji nam dokaz nudiš da dolaziš od Boga i da je tvoja riječ kruh za vječni živo? Želimo očevidnost toga kruha. Isus im jasno uzvraća: Kruh od Boga jest onaj koji dolazi od Boga i daje život svijetu. ‘Ja sam taj kruh. Tko dolazi k meni, ne će više ogladnjeti’. Znak se događa izvana i iznutra. Isus u slikama jela i pića ilustrira što to znači vjerovati u njega. On je u svojoj osobi dar samoga Boga, i tko u njega vjeruje, prihvaća ga do kraja, sjedinjuje se s njime, postaje s njime jedno tijelo i jedan duh.

Vjerovati u Isusa Krista uvijek je osobni dar samoga Oca. Nitko nije kadar svojim snagama ili sposobnostima vjerovati. Sam ga Gospodin mora privući u blizinu Isusovu i zajedništvo s Isusom. Bog mora čovjeka ‘pokrenuti’, a čovjek se mora dati pokrenuti, mora se Bogu izručiti, i samo tako je on kadar doći u Isusovo društvo, biti Isusov prijatelj. To opet pretpostavlja da čovjek postane malen kao dijete, bezazlen, otvorenih očiju i srca, pa i otvorenih usta da blaguje riječ. To je način da se uprisutni spasenje u Isusu Kristu. Blagovati, jesti, pritijeliti Isusa sebi, s njime biti intiman. Kao trs i mladice na trsu.
Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticanja, naime, prihvatiti Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta. To je taj konkretni skandalon, izazov i spoticaj njegova života. Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. Tu se koplja lome. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo.
Uočljiv je i nepobitan kontekst, surječje između Ivanova Proslova i šestoga poglavlja o euharistiji, upravo zbog riječi ‘tijelo’. Prema Iv 1,14 Riječ je ‘tijelom’ postala (tj. pojavila se među nama kao čovjek), a prema Iv 6 Isus nudi svoje tijelo (i krv), dakle, sebe kao čovjeka, za jelo. ‘Tijelo’ je u oba slučaja Isus kao konkretni čovjek. I ono što je u Iv 1,14 još uvijek nešto zadivljujuće, kao kontrast spram postojećemu, ovdje je već postalo javnim skandalom, spoticajem za slušatelje.
Stoga mrmljanje protiv Isusovih riječi. Imamo ovdje blizu jeku one pobune, bunta, prosvjeda protiv samoga Boga za putovanja kroz pustinju. Ondje je narod mrmljao protiv Mojsija, Arona, a u konačnici protiv samoga Boga i njegovo vodstvo naroda. U jednome poglavlju (Izl 16) narod mrmlja čak tri puta. Narod zaboravlja Božja dobročinstva, narod se buni protiv Boga, zaboravlja samoga Boga. Odbiti Isusa znači odbiti samu Božju ljubav. Bog se kroz povijest očitovao kao ljubav, kao zaručnik koji snubi svoju zaručnicu, svoj narod. Upravo je taj narod predmet Božje ljubavi, njega je izabrao iz svih naroda za svoju svojinu. Kao što Otac ljubi Sina tako Bog ljubi svoj narod (usp. Jer 31,3).
Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku – ta Josipov je sin! – tako misle njegovi suvremenici, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Ivan jasno naglašava jedinstvo objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje u Isusu razdvajati. Od samih kršćanskih početaka to je stvaralo najviše smutnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravovjerja, odnosno krivovjerja. Sve hereze u ranim kršćanskim stoljećima rađale su se, nastajale su upravo ovdje: Ljudi nisu mogli prihvatiti Isusa Krista kao čovjeka, pa su ga onda prenašali u nekakve više, svemirske sfere. Čine to filozofija, gnoza, i doketizam koji je tvrdio kako je Isus imao samo prividno tijelo, ali i potonji arijanizam. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva. Tu se odlučuje i danas o našoj – mojoj i tvojoj nevjeri – pred ovim Isusom – Bogočovjekom, Bogom i čovjekom.

FRA Tomislav Pervan

Utorak – Biblijska misao dana – 03. VAZ

ISUS – JA SAM KRUH ŽIVOTA
Iv 6,30-35
Nakon umnažanja kruha i nahranjenja velikoga mnoštva u pustinji Isus se povlači na molitvu. Kad se ponovno u Kafarnaumu susreo s mnoštvom koje ga je htjelo zakraljiti, otvara im puni smisao onoga što je učinio, a što su oni doživjeli na Golanskoj visoravni. Ono bijaše samo vanjski, vidljivi znak Božje pedagogije koja se ostvaruje u Isusovoj osobi. Bog se u svojoj ‘pedagogiji’ nikad ne zadovoljava time da čovjeku ili svomu narodu ispuni trenutne želje i potrebe, nego uvijek smjera na ono što će čovjeku ili narodu podariti puni, istinski, pravi život. To je i smisao Isusova poslanja: Podariti svijetu puni život, život iz punine. Postoji pored ove zbilje i druga zbiljnost, za-zbiljnost, meta-fizika.