Utorak – Biblijska misao dana – 03. NKG/B

Mk 3,31-35Isus postavlja – upravo kao učitelj učenicima – pitanje: Tko je moja obitelj? Tko su moja braća i sestre? Tko mi je majka?

Za razliku od Marka kod koga ćemo naći da Isus zaokruži pogledom oko sebe i za sve reče: Braća, sestre i majka su oni koji slušaju Božju riječ i obdržavaju je! – ovdje Isus pruža svoju ruku nad učenike, nad one najbliže i najvjernije, i za njih veli kako su mu upravo oni i braća, sestre i majka. Otac je samo onaj nebeski! Sve zavisi od toga, čini li čovjek volju Oca moga koji je na nebesima ili ne. Nastavi čitati

Oglasi

02. NKG – SUBOTA – Biblijska misao dana

II. TJEDAN KROZ GODINU | SUBOTA
02. NKG  | Svagdan
Biblijska misao dana

Isus kao strano tijelo u svome narodu

Mk 3,20-21

Čuli smo samo dva retka, dvije rečenice iz Markova Evanđelja. Čovjek se pita, zaslužuje li ovaj odsječak da ga se posebice čita. S jedne strane velika navala svijeta koji dolazi sa svih strana ne dopušta nimalo odmora, a s druge strane, nerazumijevanja najbliže rodbine glede Isusova ponašanja, poslanja i djelovanja.

Kad se uzme da je i ovaj izvještaj gotovo s početka Markova Evanđelja i Isusova javnoga djelovanja, onda sve djeluje nekako zastrašujuće. Imali smo neposredno prije ovoga prizora izvješća o Isusovim čudesima te liječenje raznih vrsta bolesti. Čuda na pojedincima koji su bili osakaćeni, zgrbljeni, uzeti, koje su mučile nečiste sile. Isusova ih riječ podiže, uosovljava, na Isusovu riječ oni se uspravljaju i počinju novi život. Nastavi čitati

Tko je Krist?

Tko je Krist?

Židovi pitaju Ivana Krstitelja, je li on Krist? Je li on obećani Mesija, kojeg oni iščekuju? (Riječ krist znači isto što i mesija – dakle pomazanik, odnosno spasitelj.)

Svatko od nas treba Krista – treba Spasitelja. Svi mi u sebi nosimo slabost, prazninu, nosimo slomljenost i sputanost. S druge strane, u nama duboko usađena je čežnja za srećom, za pravom radošću – za puninom života… U svakom našem ponašanju ta duboka čežnja probija iz nas: tugujemo zato što nam radost života izmiče; radujemo se, jer doživljavamo da nas je barem malo dotakla; bjesnimo, mučimo sebe i one oko sebe, jer nas je strah – mislimo da nam je netko oduzima. Pa i onda kada netko u očaju odustaje od života, to je očajni krik za puninom koju nigdje i ni u kome ne pronalazi… Svatko od nas dobro zna, da sam sebi nije dovoljan. Treba nam netko…Netko!?… Nastavi čitati

02. siječanj – Biblijska misao dana

BOŽIĆNO VRIJEME | UTORAK
Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski,
Spomendan
Biblijska misao dana

‘Tko si ti?’

Iv 1,19-28
‘Tko si ti?’ pitaju neki svećenici i leviti Ivana u pustinji. Ivan prizna: ne zanijeka, nego prizna. ‘Ja nisam Mesija.’ Današnja nam čitanja govore o Ivanovom poslanju – on je svjedok Istine, glas Istine. I ulomak iz prve Ivanove poslanice i evanđelje dana poziv su na otkrivanje istine, istine koju nosimo u sebi. Istine koja, rekli bismo baca novo svjetlo na naš život i ‘trajno blista u našim srcima’, kako kaže Zborna molitva današnjeg dana. Nastavi čitati

02. DOŠ – Petak – Biblijska misao dana

NEBO ĆE I ZEMLJA PROĆI – RIJEČI MOJE NE ĆE PROĆI (Mt 5,17-19)

22
Riječi iz Govora na gori. Najsmioniji i najdalekosežniji govor ikada održan. Na trenutke je on protiv svakoga zdrava razuma, ali je u svojoj biti nešto kao sveopći svjetski ustav, uspostava ljudskih prava, temelj kulture, slobodarskoga i društvenoga mišljenja. Znao je Isus za zapreke koje se podižu u svakome srcu protiv njegovih riječi, ali je isto tako bio uvjeren da će te riječi odzvanjati cijelim svijetom. Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje, ne, ne će proći. Isus izgovara te riječi negdje u zemoljopisnoj središnjici cijele Svete zemlje, u odnosu na sjever gdje se prsi Hermon s vječnim snijegom i jugom, gdje imamo Mrtvo more.
I odmah na početku: Nemojte ni pomisliti da sam došao dokinuti staro i uspostaviti novo. Ako je sam Bog dao Zakon Mojsiju, onda je taj Zakon po sebi dobar. On je smislen, nužan i apsolutan. Nemoguće ga je dokinuti. Nema jedne istine, pa onda druge za njom ili treće. Jedno je Zakon a drugo su tumači Zakona. Tumačitelji se razlikuju u surječju društvenih promjena, zato imamo Talmud ili pak Halahu. Isusu nije stalo do množine i količine propisa, nego zbori o njihovoj biti. Vaša pravednost, veli im Isus, mora biti daleko veća od one književnika i farizeja.
Da, možemo reći kako su Isusove riječi riječi zanesenjaka, nekakva sanjara o boljem svijetu, zanesena idealista. Svi koji tvrde kako su Isusove riječi neostvarive, priznat će kako su i sami pokušaji da se njegove riječi i blaženstva pretvore u djelo nosile sa sobom blagoslov za ljude i narode. On je dao temelje miroljubivu, solidarnu svijetu. One su promijenile mišljenje i kriterije odnosa među ljudima, one su utkane u magna charta ljudskih prava, one su temelj razvitku, osnovica humana, mirna i pravedna društva u blagostanju i miru. Isusove riječi do danas određuju moralni kodeks ponašanja u zapadnoj hemisferi, one daju mjeru i ljestvicu onoga što smatramo dobrim i ispravnim. One su i razlog zbog kojih je jedan pisac rekao kako i najlošijem kršćanskom svijetu daje prednost pred najboljim poganskim svijetom jer u kršćanskom svijetu ima mjesta za bolesne, siromahe, slabe, bolesne i umiruće, za one koji su teret društvu.

Isusove riječi jesu doduše uska vrata kroz koja se ulazi u život, ali su njegove riječi ujedno i naše ‘zbogom’ svijetu u kome vladaju sile moći, rata, vlasti koje gospodare svijetom. Pavao će poručiti svojima da se ne suobličuju ovomu svijetu, nego da hode u novosti mišljenja i postupaka (usp. Rim 12,2). Friedrich Nietzsche, ideolog i tvorac tzv. ‘nadčovjeka’ rugao se Govoru na gori kao naputcima a tlačene i ponižene koji se moraju snaći u životu. Rugao se kao ropskom moralu, ali nije bio svjestan kako je upravo u tim riječima razorna snaga, dinamit koji može promijeniti svijet, prevrat svih vrijednosti. To je promjena iz negativnoga prema pozitivnomu, od mržnje prema miru, od razaranja do očuvanja, iz stanja mirovanja u napredak, to je govor o prijelazu iz smrti u život. Tek danas smo kadri shvatiti Isusove riječi i obrat koji je s njima došao u svijet. To je novo baždarenje odnosa u svijetu. Isusove su riječi protuslovlje svemu postojećemu i nasilnome u svijetu.
Bacimo nakratko pogled u Stari zavjet. Ondje Bog sklapa svoj Savez najprije s Noom, zatim s Abrahamom, i onda s cijelim narodom, koga je predstavnik Mojsije, na Brdu Sinaju, nakon oslobađanja od egipatskog ropstva. Obdržavati zakone i propise nije sužavanje slobode, nije robovanje, nego zapravo život u istinskoj slobodi, pod Božjim okom. I ondje se sav narod obvezuje svečano da će opsluživati sve što mu Gospodin bude govorio, jer je to za njegovo dobro i sreću.
Na tome zaslonu nastupa sam Gospodin Isus. Ne dokida on Mojsijev Zakon, ne dokida on Stari zavjet, nego štoviše, utvrđuje do kraja, i dopunja u svojoj osobi. Na Mojsijev zakon nadovezuje on šesterokratno, šest puta istaknuto: Kazano je starima, a ja vam kažem, ja vam velim, ja vam zborim! – U Isusu je daleko više od Mojsija, daleko više od Salomona, daleko više od svega dotada viđena. Isus je samo Božje lice među nama. Sami Bog u ljudskom obliku.
Taj skromni tesar iz Nazareta – koji ništa ne posjeduje niti ama baš išta treba – kojemu je sve njegovo zemaljsko obično ‘ništa’, kojemu je u ‘ništa’ sve, taj Nazarećanin bit će ubuduće apsolutni centar cjelovita morala, svake etike, središtem i mjerilom čovjekova ponašanja. To je put, to je život, to je istina. Ja sam istina – za one koji su na samome društvenom začelju, kojima treba pomoć u svakom pogledu.
Zato Isusova riječ i osoba ostaju do dana današnjega skriveno blago koje treba iskopati, za koje se isplati dati sve, uložiti životni trud i napor. Shvatimo li to, dokučit ćemo i smisao Isusove riječi upućene nama: Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta! – A ne kaže on, budite sol zemlje, budite svjetlo svijeta. Biti to da bi zemlja bila čovječno obitavalište, čovjekov zavičaj, mjesto ljubavi i pomirenja.
Slušatelji su visjeli o njegovoj riječi. Slušali su novo, nebesko suzvučje, osjećali novinu, drukčijost, nešto što još nitko nije izgovorio. Bili su svjedoci nečuvenih riječi, novoga ugodnog nauka, koji je miljama odskakao od farizejskih otrcanih fraza. Njegove riječi bijahu prepune iznenađenja, širile su dušu i srce, ispunjavale prazninu u dušama, uzdizale ljude u visine. Čovjek je nakon Isusovih govora osjećao bestežinsko stanje, kadar gotovo poletjeti.
Ti poniženi i uvrijeđeni, obespravljeni i sudbinom gonjeni slušali su riječi iz Isusovih usta, riječi o gladi i žeđi, o pravednosti i pravednoj plaći za žrtve nepravde i nasilja. Pitamo se: Zašto taj Isus ionako govori obespravljenima, progonjenima o nastavku progona? Isusu nije moglo ostati skriveno raspoloženje ljudi i slušatelja. Stoga smjesta reagira: “Nemojte ni pomisliti kako sam došao dokinuti Zakon ili Proroke! – Ne dokinuti, nego dopuniti” – kao da zaustavlja ispruženom rukom reakcije među slušateljima. I punim retoričkim zamahom nastavlja: “Sve dok bude neba i zemlje, ni jedno slovce, ni jedan potezić Zakona ne će proći dok se sve ne ispuni!”(5,17). Ljudi će biti suđeni prema svojim djelima, a ne prema svojim primanjima i plaći koju mjesečno ubiru. Njegove su riječi protiv čovjekova otuđenja, sila razaranja – iznutra i izvana. Isus najavljuje ono što čovjeka čini u konačnici sretnim, dobrim, svetim. U Isusa je riječ o navještaju novoga poretka koji čini prijelaz iz zemaljskoga u nadzemaljsko, iz vremenitoga u vječno, iz prolaznoga u neprolazno. Stvoriti ovdje na zemlji nebeski, sveti i svećenički narod.

Fra Tomislav Pervan

01. DOŠ – Utorak – Biblijska misao dana

utorak-propovijedi-1-dos-aI. TJEDAN DOŠAŠĆA |UTORAK
01. DOŠ  | Svagdan
Biblijska misao dana

“Blago očima koje gledaju što vi gledate!
Lk 10, 21-24
Isus izgovara ove riječi nakon što je uputio strašne prijekore gradovima koji su bili svjedoci njegovih najvećih čudesa, Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi te nakon povratka učenika s misionarskoga putovanja, s kojega su mu zanosno ispripovjedili što su sve doživjeli u snazi njegove riječi. Isus na to nadovezuje ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi, nisu shvatili Isusovu osobu ni poslanje, dok su neuki, maleni – tj. apostoli, koje oni ‘gore’ preziru kao neznalice, kao ‘prokletu svjetinu i masu’ (usp. Iv 7,49: “Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!”) dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri. Nastavi čitati

Subota – Biblijska misao dana – 34. NKG – BDIJTE I MOLITE JER NE ZNATE DANA NI ČASA

Lk 21, 25-28.34-36BDIJTE I MOLITE JER NE ZNATE DANA NI ČASA
Lk 21, 34-36
Isus ponovno naglašava ‘onaj dan’. Taj dan je dan Sina Čovječjega. Taj nas dan ne smije zateći nespremne, iznenaditi, moramo bdjeti, moliti, jer postoji opasnost da dođe iznenada. Stoga na kraju opomena svima: “Bez prestanka bdijte i molite!” Očitovanje, objava Sina Čovječjega nije samo budući događaj. Od Isusova uskrsnuća Krist je proslavljeni Gospodin, stari svijet stari, nestaje, prolazi, postaje bivši, novi svijet se rađa, nastaje u Isusu. Njegov dolazak samo je potvrda onoga što se već dogodilo u njegovoj osobi, naime, konačna i završna objava samoga Boga u povijesti.
Možemo se zapitati, pa nismo li svi odveć budni. Od jutra do sutra, neprestano trčimo nekamo, žurimo, nemir nas tjera, nesanica, duhovna iscrpljenost. Sve su to bolesti suvremenice. Čovjek traži odmor i mir, da bi napokon došao k sebi. Budni smo i bdijemo da nas ne bi kradljivci okrali, na sve strane imamo kamere i čuvare koji čuvaju nas i sav naš posjed. Upravo na takvo stanje misli Isus kad govori o budnosti. Upozorava kako nas brige i tjeskobe, rastrganost i dnevna žurba, trčanje s jednoga posla na drugi, od termina do termina, ne smije do te mjere rastrgati da ne znamo tko smo i zbog čega smo ovdje na svijetu. Prezaposlenost nerijetko kao odvraćanje pogleda i misli od bitnoga, vječnoga. Nastavi čitati

Petak – Biblijska misao dana – 34. NKG – ISUS: RIJEČI MOJE NE ĆE PROĆI

Krist KraljISUS: RIJEČI MOJE NE ĆE PROĆI
Lk 21, 29-33
Isus ponovno rabi sliku iz prirode kako bi ilustrirao neminovnost onoga što on najavljuje da će se dogoditi. Kao što imamo smjenu godišnjih doba, kao što nakon proljeća dolazi ljeto, a ljeto je vrijeme žetve, tako je i sa svjetskim tijekovima. Izvjesnost sigurnoga kraja jest tu. To je povijesna neminovnost. Svijet je zreo za sud, Božje je kraljevstvo blizu. Učenici trebaju iščitavati znakove vremena koji prethode dolasku Sina Čovječjega. Progonstva, nemiri, katastrofe kozmičkih razmjera. Znakovi su do te mjere sigurni, izvjesni, kao što je slijed godišnjih doba izvjestan. Vrijeme je žetve uvijek u Bibliji vrijeme suda i presude. Razaranje Jeruzalema bijaše nešto kao sud nad nevjernim gradom, bijaše to objava Božje suverenosti. Svatko treba u svome vremenu čitati znakove i promatrati ih u svjetlu Božje riječi i objave. Izvjesnost konačnoga suda je zajamčena, neovisno o ljudskim iskustvima i mišljenjima. Nastavi čitati

Srijeda – Biblijska misao dana – 34. NKG – NE BOJTE SE – NUTARNJA SLOBODA I NEUSTRAŠIVOST

Lk 21,12-19NE BOJTE SE – NUTARNJA SLOBODA I NEUSTRAŠIVOST
Lk 21, 12-19
Nerijetko se zna čuti da će oni koji pristanu uz Isusa Krista već ovdje na zemlji požnjeti i stalno ubirati samo uspjehe, nagomilavati bogatstva, steći veliki kapital, svoje uloge oploditi uz pomoć Radosne vijesti i Isusove osobe stostruko. Pojedinci misle da će sve ići nabolje, sve prema gore, dalje, više, moćnije, snažnije. Napose je to prisutno u zapadnom kapitalizmu američkoga ishodišta. To je starozavjetno poimanje. Bogatstvo kao Božji blagoslov. Ni zbora o tome nema u Isusovim ustima i zabilježenim riječima. Nastavi čitati

Utorak – Biblijska misao dana – 34. NKG

Lk 5, 1-11

Isus se s učenicima nalazi u hramu. Sve vrvi od ljudi pa Isus zamjećuje mnogo detalja i svaki od njih koristi da učenike uputi u istinu. Gledao je ljude i slušao, promatrao njihovo ponašanje i slušao njihove prazne priče. Na taj način je čuo i razmišljanje Židova o jeruzalemskom hramu.

Hvalili su ga i dičili se njime, divili su se njegovoj ljepoti, raskoši zavjetnih darova. On je očito bio ponos cijeloga naroda. Štoviše, on je bio kao neka utvrda koju se ne može srušiti, znak slobode, znak da je Bog s njima koliko god im je bilo teško.

Kad je čuo te pohvale hramu Isus reče: „Doći će dani u kojima od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Kad te riječi čuje netko tko se toliko diči hramom, koji u hramu gleda svu sigurnost vlastitoga života jer je on jedini pravi znak prisutnosti Boga, sigurno je da će ga te Isusove riječi pogoditi. Isus kao da provocira: Što onda? Što ako se to dogodi, a on ih uvjerava da će se dogoditi. Zar sva vjera u Boga ovisi o hramu? Zar ne bi ponos naroda trebao biti Bog sam, a ne neka ljudska građevina pa bila ona i najljepša među građevinama?

Učenici pitaju tada za znak i za trenutak toga Isusova proročanstva. Isus ne odgovara na njihovo pitanje već ih upozorava da se ne zanesu kad im raznorazni proroci stanu dolaziti i predstavljati se kao Isusovi. Takvi će govoriti da se približilo vrijeme Kristova ponovnog dolaska, ali ne treba im vjerovati. Na njima je da budu pripravi jer u čas i kad ne misle, On će doći. (usp. Mt 24, 44) A kad će doći to ne znaju ni ljudi, ni anđeli pa ni sam Sin nego jedino Otac. (usp. Mt 24, 36)

Tad im stane govoriti što sve čeka njegove učenike: ratovi, glad, potresi i druge katastrofe. Zatim izdajstva, progoni, suđenja, kazne, zatvori, mučenja ili još gore ubojstva čekaju sve one koji su Isusovi i sve se to ima dogoditi prije kraja, sve to mogu očekivati. Ali to nije kraj. No Isus ne završava svoj govor s time. Daje im obećanje da će onima, koji moradnu radi njega trpjeti, dati sve što im treba da izvrše tvrdeći: „Nitko vam se od vaših neprijatelja neće moći suprostaviti.“

Oni koji ostanu postojani spasit će se. I to je Isusovo obećanje: „Radi moga imena će vas zamrziti, ali spasit ćete se vlastitom postojanošću!“ To znači da ne trebamo posustati kad na nas navale naši mrzitelji.

Međutim, pitanje je: „Hoćemo li imati snage svjedočiti za Krista u takvim trenutcima mi koji sada ne živimo za njega?“ Mi koji se sada bojimo o njemu govoriti među ljudim. Bojimo se pričati o Isusu međusobno. Ili nismo svim srcem prionuli uz njegovu radosnu vijest, uz njega samoga? Želimo li doista njegovo Kraljevstvo?

Služi li nam Isus samo da opravdamo vlastiti život, a kad treba ustati za njegovu istinu povlačimo se? Jer prolaze i ratovi i poplave, mnogi trpe za Isusa svakoga dana. Toliko je iskrivljivanja Istine danas u svijetu, toliki se protiv toga bore, tolike mrze zbog Isusove istine. A mi, pazimo dobro da svojom šutnjom ne budemo oni koji tu Istinu zaobilaze, licemjerno se pozivajući na Isusa.

Ne želimo valjda na kraju danā biti oni koji su šutjeli i dobro živjeli od imena Isusova. A oko nas, braća i sestre svjedoče tko je Krist i ne skrivaju ni trnuak istine o njemu. Ne znamo čas Kristova pohoda svijetu. Prema tome, naša je dužnost pridružiti im se jer sama ljubav nalaže da čak i pod cijenu smrti posvjedočimo ime Onoga koji jedini daje spas čovjeku. Prije nego bude prekasno – i za njih i za nas.

fra Ivan Vladić