Četvrtak – Biblijska misao dana – 03. KOR

SVEDI NAM ZNAK S NEBA…
Lk 11, 14-23
Na pola smo korizmenoga vremena i puta. Isus je na putu u Jeruzalem, njegovi su neprijatelji sve snažniji, situacija se zaoštrava. Predbacuju mu da je sklopio savez s Đavlom. To je usmjereno izravno protiv njega i njegova poslanja kao Sina Božjega.
Isusu predbacuju kako uz pomoć Beelzebula, poglavice đavolskoga, izgoni nečiste sile. Izliječio je čovjeka gluhonijema. Gluhonijemi je isključen iz društva. Ne čuje, ne razumije, ne govori. Nijem je. Nema riječi. Nema udjela u Božjoj riječi. Ne živi se od kruha, od jela, nego od svake riječi. Od jedne riječi! A on ne razumije ništa, ne može se izreći…
Isusova je poduka savršeno jasna: Nemoguće je istodobno biti na dvije strane. Svatko se od nas pred njim mora odlučiti. Čudo nad gluhonijemim vraća čovjeka u zajedništvo s drugima i s Bogom. Isus se nalazi tako reći u dvoboju s Đavlom. Na život i smrt. Još uvijek je zlo jako, ali je u Isusu došao snažniji, jači. Ako Isus liječi, onda je to znak da je kraljevstvo Božje tu. Nastavi čitati

Srijeda – Biblijska misao dana – 03. KOR

NEBO ĆE I ZEMLJA PROĆI – RIJEČI MOJE NE ĆE PROĆI

Mt 5,17-19
Riječi Govora na gori tvore srčiku cjelokupnoga Novoga zavjeta. Matejevo Evanđelje kuša tu riječ koju je Isus izgovorio učiniti obvezatnom svojim slušateljima, ono kuša dočarati i nama veličinu i dubinu Isusove osobe i poruke. “Došao sam ne dokinuti, nego dopuniti!” Pod Isusovim rukama, na njegove riječi stvara se novo, ostvaruju se viđenja i predviđanja cijeloga Staroga zavjeta. Događa se novi zamah prema Bogu. Viđenja svih proroka, nastojanja učitelja, trud jednoga Mojsija postaje zbiljnost. Nestaje odmaka između Boga i čovjeka, konačno nema nikakvih ustava između Neba i Zemlje. Napokon postaje moguće živjeti ono što su stari pretkazivali i predviđali. Isus govori ljudskome srcu, mijenja i pretvara sve u novo. Nastavi čitati

Utorak – Biblijska misao dana – 03. KOR

Mt 18,21-35MJERA PRAŠTANJA – PRAŠTANJE BEZ MJERE

Mt 18,21-35

Cijelo osamnaesto poglavlje Matejeva Evanđelja predstavlja nešto kao temelj za život i suživot unutar Kristove zajednice vjernika. Riječ je o ponašanju unutar zajednice, o međuljudskim odnosima, o posve novom pristupu bližnjemu, posvemašnjem obratu koji mora vladati u obraćenim srcima. Na konkretni upit Isus odgovara krajnje načelno. Riječ je o Božjoj velikodušnosti i čovjekovoj uskoći i čangrizavu srcu koje nije sposobno proslijediti drugima zakon ili milost oprosta i smilovanja. U toj uskoći srca i nesposobnosti ljubiti vidimo teške posljedice istočnoga grijeha. U odnosu na Gospodina i Gospodara svi smo sluge i dužnici. Nastavi čitati

Subota – Biblijska misao dana – 02. KOR

POVRATAK NATRAG – DOBROMU OCU
Lk 15,1-3.11-32
Gotovo sve subotnje mise u korizmi nude nam utješnu lekciju, pouku. I današnje nas čitanje uči Očevoj milosrdnoj ljubavi. Prispodoba o dobrome Ocu i dvojici sinova, ili pak rasipnom sinu i Ocu, te starijem sinu koji više ne priznaje brata, ne prihvaća ga, a odbija očev poziv. Unatoč tolikim našim grijesima Bog jest i ostaje onaj koji stalno prašta.
Bog se raduje kad može praštati, kad nam se može smilovati. Zadnja Božja riječ na ljudski grijeh nije osuda, nije pravednost, nego dobrota i smilovanje. Stariji brat ustrajava na pravednosti. Oče, učini mu po djelima. Na svoj način on je u pravu. Ali je Bog daleko veći. On prašta, i on se raduje kad može oprostiti grješniku, napose zalutalu sinu. Nastavi čitati

Petak – Biblijska misao dana – 02. KOR

Mt 21,33-43.45-46ŽIVOT KAO VINOGRAD ZA KOJI SAM ODGOVORAN
Mt 21,33-43.45-46
Postoje u evanđeljima izričaji iz Isusovih usta koje bismo tako rado izbrisali jer su otužni, sumorni, pesimistični, odveć nabijeni tragičnošću ljudskog neposluha, lutanja. Najradije ih se ne bismo ni spominjali. Nu, unatoč tome toliko su zbiljski, istiniti, do te mjere odražavaju ‘condition humaine’, da su neizbrisivi iz Božje povijesti s ljudima. I moramo ih prepričavati jer tvore neotuđivi isječak svačijeg života. Nastavi čitati

Utorak – Biblijska misao dana – 02. KOR/A – POBOŽNO SAMOZAVARAVANJE

Mt 23, 1-12POBOŽNO SAMOZAVARAVANJE
Mt 23,1-12
Kao što smo jučer rekli, prva tri korizmena tjedna predstavljaju jednu liturgijsku cjelinu. U svakoj se svetoj Misi nudi temeljna pouka za duhovni život. Današnje nas evanđeosko čitanje upozorava na prijetvornost i licemjerje u našem molitvenom životu. Nema teže optužnice od one iz Isusovih usta: Govore a ne čine! To je teški oblik samozavaravanja.
S jedne strane Isus prema farizejima i pismoznancima osjeća i strahopočitanje, ali istodobno i gnjev, srdžbu. Poštuje ih zbog njihove savjesnosti, zbog revnosti obdržavanja Božjega zakona, oni imaju učiteljsku, ‘Mojsijevu’ stolicu, s druge strane, Isus je na njih gnjevan jer im njihovo ponašanje ne odgovara riječima koje naučavaju. Njihovo ponašanje naziva duhom prijetvornosti, laži. Tko želi Božju riječ tumačiti i drugima prenositi, mora se i sam truditi, u životu je odjelotvoriti. Oni koji tumače, moraju biti krajnje ponizni, nasljedovati Boga u svojim postupcima, zračiti Boga i njegovo smilovanje. Nastavi čitati

GOVORE A NE ČINE

anđeo (141)
Mt 23, 1-12
Uvodne riječi Govora na gori započinju Isusovim proglasom blaženih i blaženstava. Tko je prema njegovu poimanju sretan i sretnik, tko je blaženik u kraljevstvu što ga on naviješta i proglašava svijetu? Blaženi i sretnici su oni koji njegovu riječ prihvate i žive. Negdje pod kraj svoga djelovanja prema Matejevu Evanđelju imamo sedmerostruki ‘jao’. Cijelo Matejevo 23. poglavlje jedna velika optužnica protiv krivotvorene religije, protiv krivotvorenja iskonske Božje nakane i slike koju bi čovjek morao ostvariti uz pomoć Božjih naputaka. Gornje Isusove riječi protivnici mu nisu mogli nikako oprostiti i zato je morao (ot)ići u nasilnu smrt.
Cijelo je 23. poglavlje Matejeva Evanđelja jedan nesmiljen obračun s dvoličnošću, s licemjerjem u pobožnosti, odnosno lažnoj pobožnosti. Isus je u Govoru na gori – u poglavljima od petoga do sedmoga uključivo, govorio o novoj pravednosti, istinskoj pobožnosti, o novome životnome stilu. Ovdje se okomljuje na one koji su zasjeli “na Mojsijevu stolicu”, koji traže za sebe vrhovni autoritet u tumačenju Zakona, a žanju jetku kritiku jer ‘govore a ne čine’. Njihovo ponašanje ne odgovara njihovim riječima. Nema teže osude za sve vjernike, za sve one koji se smatraju i danas kršćanima – Kristovima.

Isus ih osuđuje za prijetvornost, dvoličnost. Ponašaju se kao glumci u kazalištu. Stavljaju sebi obrazine, prerušavaju se da ih se ne prepozna. Kriju se iza obrazine, sakrivaju svoje pravo lice i svoje pravo biće. Nemoguće je prodrijeti u njihovu dušu i srce, njihove prave nakane, pred ljudima, a potom i pred samima sobom.
To ‘govore a ne čine’ znak je prividne svetosti. Svetim se predstavlja nešto što je zapravo u stvarnosti zlo. Farizeji nisu licemjeri, oni su lažni sveci, oni traže za sebe da budu priznati kao dobri i sveti, a zapravo su u sebi zli. Pavao će za sebe reći da je bio prema ljudskim mjerilima savršeni farizej, ali to nije bio i prema Božjim mjerilima, sve dok nije upoznao Isusa. Stoga Matej i piše svoje Evanđelje da nam skrene pozornost samo na Isusa: Gledajte na njega, na njegov put, priključite mu se, slijedite ga! Hoću i želim savršenu podudarnost između onoga što je unutra i što je vani.
Oduvijek je važilo pravilo da čovjek može upravo na protivnicima ponajbolje spoznati i prepoznati pogrješke vlastite grupe. Isus započinje kritikom farizeja i pismoznanaca kako bi onda u drugom dijelu prenio tu istu kritiku s istom žestinom na svoje učenike. Isus ih dobro promatra, Isus ima savršeno istančano oko, on je istinski psiholog i istinski psihoterapeut koji liječi svoj okoliš. Od samoga početka treba zajednica učenika nutarnje reforme; reforma je nešto što spada na bit nasljedovanja Isusa Krista. Re-forma, to znači, davati novi lik i oblik, novu formu, ne zaustaviti se nikada, jer je Bog postavio stroge mjere i mjerila za svakoga od nas.
Svatko bi bio rado zvan i prozvan ‘rabijem’, učiteljem, ocem (opatom, predsjednikom), profesorom, književnikom. Naspram samozvanih učitelja i pismoznanaca u zajednici vjernika mogu biti samo oni koji su to u odnosu na Boga i Isusa Krista. Već je u Govoru na gori Isus govorio o tome kako ljudi trebaju vidjeti naša dobra djela te stoga slaviti Oca našega koji je na nebesima, a ne nas! Ovdje pojedinci čine se sve samo da ih ljudi veličaju i slave.
Isus će za svoje reći kako su oni ‘grad na gori i svjetlo svijeta’. Ne pojedinačno, nego kao zajednica. Ovdje on govori kako smo svi mi braća i sestre! Samo u zajednici i zajedništvu možemo učiniti nešto za Božju slavu. Kao pojedinci smo ugroženi. Svi smo učenici Gospodnji, braća njegova. I samo je jedan Učitelj i Gospodin – Isus.
Prisjetimo se prizora za preobraženja na Taboru. Već ondje imamo iz Očevih usta glas koji veli: “Ovo je moj Sin, Ljubljeni moj! Njega slušajte!” Sav nauk dolazi iz Isusovih usta jer je on Božji Sin. On ima autoritet, on je u osobi, u riječi i na djelu, savršena podudarnost s nebeskim Ocem. On nosi u sebi smisao i sreću. Nema li Boga, ništa onda nema smisla. Onda nas guta praznina i uništava nas. Nema li ljubavi u svijetu – a ljubav je Bog – od nas ništa ne ostaje. Svemir ne želi ništa, ni za čim ne teži, ni oko čega se ne brine, ne izriče ni pohvalu ni pokudu. Stoga nam treba Bog kao smisao i cilj svega.
Isusova kritika farizeja jest također i odgovor na suvremene prigovore kako je monoteizam u biti nesnošljiv, kako promiče netolerantnost u svijetu. Upravo su ove riječi veliki prosvjed protiv takva poimanja. Gdje su svi braća i sestre, i gdje je samo jedan Gospodin i Gospodar, nitko ne smije biti gospodarom nad drugim. Svako posizanje za vlašću i gospodarenjem nad drugim izravno se protivi prvoj Božjoj zapovijedi: Ja sam Gospodin Bog tvoj. Isus se u svemu usredotočuje upravo na prvu zapovijed, da Bog bude nad svime i u svemu. To je u konačnici njegov Otac, ali i Otac svih ljudi, bez razlike.

Utorak – Biblijska poruka dana – 01. KOR

OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA…
Mt 6,7-15
Čuli smo iz Isusovih usta molitvu Očenaša. U Novom zavjetu imamo dvije inačice te molitve, kraću u Luke i dulju u Mateja. Svi se izričaji u Očenašu daju pronaći u molitvenoj praksi Staroga zavjeta i židovske molitvene prakse, ali je iz svega postojećega Isus otkao nešto jedincato i jedinstveno u povijesti čovječanstva. Sadržaj Očenaša i poredak molitava govore nam ne samo o načinu, nego izriču gotovo sve o Bogu i svijetu, uređuju odnos prema Bogu i čovjeku pred tim Bogom.
Molitva Očenaša je zacijelo najčešće izgovorena i moljena molitva na svijetu. Mole je svi kršćani, dok Zdravomariju mole redovito katolici. Očenaš nije molitva za svakoga. To je molitva za Isusove učenike. Prisjetimo se okolnosti u Luke. Isus je na jednom mjestu molio, i promatrajući njega i njegovu molitvu, molitveni stav, dolaze mu učenici i mole ga da ih nauči moliti kao što je i Ivan učio svoje učenike moliti i molitvi. Nakon te zamolbe Isus otvara svoja usta i uči ih Očenašu. Daje im smjer i način molitve. Dakle, prvenstveno učenici. Ne narod, budući da to dolazi do izražaja ponajvećma u četvrtoj molitvi, za kruh svagdanji, čime smjera na nadničare u to doba u Palestini, ali i na Isusove učenike koje Isus odašilje bez igdje išta u misije. Bogataši ne moraju moliti za kruh jer u njih kruha ima dovoljno, nekada i u izobilju.
Kao što rekosmo, to je molitva Isusovih učenika. U svakome retku riječ je o tome kako Isusovi nasljedovatelji trebaju zaboraviti sve svoje osnovne osobne želje i životne planove, kako trebaju željeti i htjeti samo ono što Bog hoće. Oni se moraju truditi oko ozbiljenja Božjega plana u svijetu. Taj pak plan je spasenje svih ljudi. Po sebi je to i opasna molitva. Nastavi čitati

Subota – Biblijska misao dana – 07. NKG/A

Isus i djecaISUS I DJECA – PUSTITE MALENE K MENI
Mk 10,13-16
Želi li netko biti medijski u središtu pozornosti, treba samo da zagrli dijete, visoko ga digne, poljubi ili pak pomiluje. Tako se i naši političari rado druže se djecom, miluju ih, pohađaju škole, obdaništa, vrtiće, ustanove za djecu s posebnim potrebama, jer su to nevina stvorenja, time stječu bodove u svojih glasača. S druge pak strane majke su presretne ako im neka ovozemaljska veličina vidi dijete, zamijeti ga ili pomiluje. Tim zemaljskim moćnicima nije zapravo stalo do djece, nego do vlastite slike u javnosti. Žele se predstaviti kao čovjekoljupci, a to onda iskazuju na djeci.
Zanimljivo je promatrati kako se Isus opirao svim silama da se od njega načini zvijezda. Nije trpio da ga se veliča, bježao je od masa koje su ga htjele zakraljiti, jednostavno se povlačio na samotna mjesta. Ali ovdje, kad dolaze majke s djecom k Isusu, nešto ga djeci vuče. Dok s jedne strane učenici priječe majke, žele da puste Učitelja na miru, žele mu omogućiti vrijeme tišine i samoće, žele stvoriti oko njega zaštitni koridor, on se tomu izrijekom i s ljutnjom protivi. Ako itko ili išta na svijetu ima pravo pristupa k njemu, onda su to djeca. Nesmetano, krajnje spontano. Djeca su za Isusa slika kako čovjek treba pristupiti Bogu. Nastavi čitati

KATEDRA SVETOGA PETRA – Biblijska misao dana

Katedra sv. Petra 2PETROVA STOLICA U SLUŽBI IZGRADNJE I JEDINSTVA CRKVE
22. VELJAČE: Mt 16,13-19 (Prema mislima Benedikta XVI.)

Danas zapadna liturgija slavi blagdan Katedre svetog Petra. Riječ je o vrlo staroj tradiciji, potvrđenoj u Rimu od IV. stoljeća, kojom se zahvaljuje Bogu za poslanje povjereno apostolu Petru i njegovim nasljednicima. Riječ “katedra” doslovno označava biskupsko nepomično sjedalo, postavljeno u crkvu majku neke biskupije, koja se stoga i naziva “katedrala”, te je simbol biskupove vlasti, a posebice njegova “učiteljstva”, to jest evanđeoskog nauka što ga je on, kao nasljednik apostola, pozvan čuvati i prenositi kršćanskoj zajednici. Kad biskup preuzima odgovornost za mjesnu Crkvu koja mu je povjerena, on, noseći mitru i pastirski štap, sjeda na katedru. S toga će sjedala, kao učitelj i pastir, voditi hod vjernika u vjeri, nadi i ljubavi. Nastavi čitati