26. NKG – UTORAK – BIBLIJSKA MISAO DANA

ČIJI DUH NAMA VLADA?
Lk 9,51-56
Ovim odsječkom započinje u Luke drugi dio njegova Evanđelja. Isus je završio svoju misiju u Galileji, veliki je uspjeh izostao, nije bilo snažna odziva. Sad treba dovršiti u Jeruzalemu započeto, jer ne dolikuje da prorok umre izvan Jeruzalema. Isus je odlučan. Uzmemo li grčki original, ili pak latinski prijevod, pronaći ćemo izričaj ‘firmare’ (Jesus ‘faciem suam firmavit’). Birani izričaj kao da smjera i na Isusov izraz lica. Odlučnost, spremnost, stisnuti zube, napraviti grimasu. Ne odustati od namjere. Čovjeku sigurnost ne pruža grad na stijeni, nego čvrsto usmjerenje prema samome Bogu. Usmjerava Isus svoj pogled i svoje lice prema Jeruzalemu. Možemo samo predočiti kakava je odlučnost bila u Isusovu izričaju i crtama lica. Svi su židovski putovi i danas, a i oči, usmjereni prema Jerualemu, gradu snova i mesijanskih očekivanja.

25. NKG BIBLIJSKA MISAO DANA – c

TKO JE ISUSOVA RODBINA?
Lk 8,19-21
Isus je sam protumačio kako i na koji način treba njega i njegovu riječ slušati, kakvim srcem i raspoloženjem. Dobrim, plemenitim, otvorenim srcem. I što je preduvjet da je netko blizu Isusu? Isus veli, ne genetika, ne socijalni položaj, ne ni rodbinske, plemenske ili klanske veze, ne pripadnost ‘izabranom narodu’. Sve je to nadiđeno u njemu. Čovjek ne postaje Isusovom rodbinom biološkim rađanjem ili krvnim srodstvom. Tu lekciju moraju naučiti i Isusovi rođaci koji su sišli iz Nazareta u Kafarnaum kako bi ga vidjeli. Što zapravo žele ‘vidjeti’? Nazarećani su Isusa vidjeli i nisu ga prepoznali. One su ga subote odbacili, i on je otišao od njih zauvijek. Oni su se divili milini riječi koje su tekle iz njegovih usta, ali su u konačnici uskratili vjeru. Nije im pomoglo što su živjeli zajedno s Isusom, u Isusovu okružju, ozračju njegove osobe, što bijahu njegovi sudobnici, kroz skoro puna tri desetljeća. Ostali su ‘vani’ – kako čujemo i danas u ovome odsječku. Isus se ne da smesti u svome naumu, on bez zaustavljanja, bez stanke naviješta Poruku. Ta zbog toga je poslan. Vrijeme je neodgodivo, treba djelovati žurno, bez uskrate. Tko želi ‘vidjeti’ Isusa, mora biti u njegovu društvu, s njime, do kraja.

SINE DAVIDOV, ISUSE, SMILUJ SE!

SINE DAVIDOV, ISUSE, SMILUJ SE!
Mt 15, 21-28
Tko čita pozorno evanđelja, zamijetit će kako se u njima jedva govori o Bogu kao subjektu radnje. Jedva da Bog zahvaća neposredno u ljudsko djelovanje ili povijest ili pak u čovjekovu sudbinu. Namjesto Boga pred nama je trajno Isus Krist. On djeluje, on govori, on pati namjesto samoga Boga. Tako su stari oci mogli zaključiti da se u Isusu objavio sami Bog, da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Mogli bismo reći: U Isusu Kristu Bog se spustio s neba na zemlju, on se do kraja okrenuo čovjeku. U Isusu možemo dodirnuti Boga, pred njim se mogu obratiti Bogu kao Ocu. Pred njim mogu pitati i odgovarati kao pred samim Bogom. Na istoj razini. To je jedinstvenost, jedincatost i neponovljivost našega Boga.

MJERA PRAŠTANJA – PRAŠTANJE BEZ MJERE

MJERA PRAŠTANJA – PRAŠTANJE BEZ MJERE
Mt 18, 21 – 19,1
Božja bit i biće jest sama ljubav. Iz Božjega srca izvire samo ljubav i oprost naših grijeha. Sam Bog snosi troškove oproštenja naših grijeha i našega pomirenja. Njegova je ljubav bezuvjetna, bezgranična, ali nije jeftina. Inače ne bi Bog bio Bog. Ako nam je oprošteno, od nas se traži ista mjera. Uzvratiti mjerom kojom je nama Bog odmjerio, nama izišao ususret. Ako smo sami iskusili oprost grijeha, onda se i neodgodivo i neumoljivo i od nas traži da drugima praštamo, upravo kao što nam to Isus govori u Očenašu. I ne samo sedam puta nego sedamdeset puta sedam puta, dakle, otprilike petsto puta. I to više nije neka mjera, nego je to praštanje bez mjere, bezmjerje. I na kraju, sve što vi jedan drugome oprostite jest u konačnici smiješno malo u odnosu koliko nama Bog sam prašta.

NEIZBJEŽIVOST MUKE I SMRTI U JERUZALEMU

NEIZBJEŽIVOST MUKE I SMRTI U JERUZALEMU
Mt 17, 22-27
Kad bismo se povodili za današnjim menadžerima i tvorcima javnog mnijenja, nakon ozdravljenja onoga dječaka koji bijaše i padavičar, i mjesečar, i opsjednut, te nakon što ni apostoli nisu mogli ništa spram te bolesti, u trenutku kad ‘svijet bijaše sav izvan sebe’ zbog silna djela što ga Isus učini, suvremeni bi ‘izborni stožeri’ i tvorci javnog mnijenja savjetovali Isusu da se prepusti da ga nose valovi uspjeha, da ga ponese zanos i uspjeh u narodu te da pokuša pridobiti svijet za sebe.
Isus međutim djeluje naskroz drukčije i tomu usuprot. Prema Markovu Evanđelju on obilazi galilejska sela, ‘nije htio da to itko primijeti’, a on sam uči svoje učenike kako će ‘Sin Čovječji biti izručen u ruke ljudima koji će ga osuditi i ubiti’. Isus ne želi ni slavu ni pljesak publike, ne želi skrenuti pozornost na sebe niti želi ikakvo priznanje. Ne, u njegovim je očima to golemi promašaj, pa čak i razmišljati u pojmovima zemaljske slave. Ono što on sluti, što vidi da se nad njegov život nadvija jest da je on stvarna ugroza postojećega stanja u društvu, na svim razinama, od najnižih do najviših. On je duhovni prevratnik, postojeći poredak izvrće naglavačke. Nakon trenutnih oduševljenja spram spektakularnih čudesa koja čini taj Galilejac shvatit će oni doskora što je sve u igri i koliki ulog traži taj osobenjak iz Nazareta. I kad dođe odlučni trenutak, njegovi će ga suvremenici i fizički ukloniti, smrću na križu.

TKO JE ISUS ZA TEBE I MENE DANAS?

TKO JE ISUS ZA TEBE I MENE DANAS?
Mt 16,13-23
Isus je u području Cezareje Filipove. Znakovito mjesto koje podsjeća na rimsku vlast i domaće suradnike, kolaboracioniste s neprijateljskom okupacijskom silom. Cezareja podsjeća na ‘cara’, ‘cezara’, dok je Filip bio namjesnik u Palestini koji je druge godine prije Krista podigao grad s političkim programom i nakanom, naime, koegzistencija dviju vlasti, rimske okupacijske, i domaće nacionalne koja u sebi ima praktičnu snagu, političku mudrost, u znaku mira i suradnje.
Upravo to mjesto bira Isus kao pozadinu i zaslon za svoj kontrastni program glede svoje osobe i poruke koju ima donijeti svijetu. Nije tu više odlučujuća politička pragma, zemaljska vlast, nego se ovdje naviješta Božje kraljevstvo, utemeljeno na ljudskoj slabosti, na vjeri jednoga Šimuna Petra koji će u odlučnim trenutcima života postati gotovo veleizdajnik, nijekač svoga Učitelja. Niječući i izdajući Učitelja on će istodobno zanijekati i samoga sebe. Ni po čemu Petar nije uzoran kao učenik svoga Učitelja, štoviše, na više mjesta njega se kritizira zbog male vjere, zbog malodušja, nepouzdanosti. Na takvoj osobi Krist gradi svoje djelo u svijetu kako bi se pokazala (nad)moć Božje milosti nad ljudskom slabošću i zakazanjem.

ISUS KAO UPORIŠTE I ŽIVOTNI SADRŽAJ

ISUS KAO UPORIŠTE I ŽIVOTNI SADRŽAJ
Mt 14, 13-21
Kroz naredna dva poglavlja kruh je misao vodilja Isusova djelovanja. Dvaput umnaža kruh, k tome učenicima na kraju pripominje kako se trebaju čuvati farizejskog kvasca. U pustinji je, u pustinji poučava, i kao da se ovdje oživljava pred našim očima izraelsko putovanje kroz pustinju za Mojsija, mrmljanje naroda te hranjenje manom s neba te prepelicama. Gospodin ih hoće izvesti u slobodu, ali oni su stalno jednim okom i jednom nogom na povratku u Egipat, kuću robovanja i ovisnosti.

Iziđe božanski sijač…

Iziđe božanski sijač…
Mt 13,1-9
Treći veliki Isusov govor u Matejevu Evanđelju bavi se Isusovim prispodobama, slikama, kojima pojašnjava narav Božjega kraljevstva; u Mateja su to tajne Božjega kraljevstva. One se otkrivaju onima koji imaju uši, koji imaju otvoreno srce za Isusovu riječ i osobu. Svatko, i obrazovani i priprosti, može ih i razumjeti i ne razumjeti. Zavisno od otvorenosti i zavisno od toga, pronalazim li u njima ono što se mene osobno tiče, moga života i ponašanja. U svakoj Isusovoj usporedbi treba pronaći sebe osobno, smjestiti sebe u Isusove riječi i nakanu, jer ih je Isus izgovorio za ljude.

OBRATITI SE ILI NE OBRATITI – ŽIVOTNI IZBOR

OBRATITI SE ILI NE OBRATITI – ŽIVOTNI IZBOR

Mt 11, 20-24
Prije ovih prijetećih Isusovih riječi upućenih mjestima u kojima se dogodi većina Isusovih čudesa imamo u Mateja Ivanov upit Isusu preko svojih učenika spram njegove autentičnosti. Je li Isus pravi ili nije, je li on onaj koji ima doći, ili da čekamo nekogadrugoga poslanika od Boga? Isus ne odgovara izričitim da ili ne, nego krajnje obazrivo, s osjećajem duboke sućuti spram Ivanove sudbine, odgovara neizravno, smjerajući na ono što on čini i koja su njegova djela. Kad bi Isus odgovarao Ivanovim rječnikom, onda bi morao govoriti o sjekiri i vijači, o gumnu, žitu i pljevi, konačnom sudu, ognju i razdiobi. Od toga ništa nema u Isusovu djelovanju. Nije mogao reći ni ne, nisam ja taj, jer ne bi ostavio Ivanu nikakvu nadu ni budućnost, bacio bi ga u još dublji očaj. Nego odgovara navodom iz proroka, što se sve zbiva pod njegovim rukama, u njegovoj nazočnosti. Kako se u njemu obistinjuju mesijanski znakovi. Kao da želi reći, tko ima uši i oči neka čuje i neka vidi. On je do kraja u službi čovjeka i njegova spasenja.

NOSITI KRIŽ – TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA

NOSITI KRIŽ – TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA
Mt 10, 34 – 11,1
Koji su zahtjevi apostolskoga života? Rekli bismo, gotovo nemogući. Isus postavlja pravila i norme, postavlja uvjete pod kojima čovjek postaje njegov učenik. Pitamo se, je li moguće prihvatiti nam ovo, nama ljudima od krvi i mesa, opterećenima svojom ljudskom ograničenošću i svakodnevnim mukama.
Današnje nam čitanje nudi kršćanske, Kristove paradokse i antinomije. Dobivati gubljenjem, gubiti stjecanjem i gomilanjem. Beskompromisnost Isusova stava koji ne dopušta životne ‘kako’, ‘ali’, ‘ako’, ‘zašto’ i sl. Nakon ovakvih Isusovih riječi nije ni čudo što je Isus smatran osobenjakom, čudakom te ostao cijeloga života sam i neshvaćen. K tome i neprihvaćen, i od svojih najbližih ostavljen, i na kraju od svih sramotno odbačen i raspet.
Međutim, uzmemo li stvarno ljudsko iskustvo, ono daje Isusu za pravo. Za pravo mu daju i suvremena psihijatrija i psihologija. Ono što Isus zbori dolazi iz Božjega srca, a već je duboko pohranjeno u čovjekovoj podsvijesti. Isus svjesno i izazovno dira u te naše nutarnje mirne strune, želi da zatitraju.