VI STE MOJI PRIJATELJI

Vi ste moji prijatelji
Iv 15,12-17
Vi ste moji prijatelji! Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima! Na rastanku sa svojima u dvorani Posljednje večere Isus ostavlja svoj duhovni dragulj, duhovnu oporuku. Znamo što znači biti prijatelj, prijateljevati, znamo što je to u ljudskim protegama prijateljstvo. Upravo to Gospodin obećava svojima. Ostaje s nama kao prijatelj, i to ponajbolje tumači odnos između učenika i Učitelja. Izgovara te riječi Isus u najžalosnijem i najtragičnijem trenutku svoga života, kad je Juda napustio dvoranu i otišao u noć. Reći će mu poslije Isus u Getsemaniju, kad je došao s ruljom: “Prijatelju! Zar i ti ovdje?” Isus naglašava stalno kako se srce njegovih učenika ne smije uznemirivati. On u velikim potezima izriče svoje poslanje. Njega šalje Otac, on šalje svoje učenike. Daje im jamstvo svoje prisutnosti u njihovu životu i djelovanju. Najizrazitije je to u vezi prijateljstva i prijateljevanja. Priopćio sam vam sve što sam čuo od Oca svoga. Dakle, i vi ste kao moji prijatelji, uključeni u to intimno zajedništvo Oca i Sina.
Bit ćete i ostati moji prijatelji budete li ispunili zadaću koju vam nalažem. Onima koje je netom nazvao svojim prijateljima Isus poručuje: Niste vi mene izabrali, nego sam vas ja izabrao. Ne možemo dovidjeti dosege toga izričaja, nije to u dometima ljudske mudrosti ili umovanja, gdje mi biramo svoje prijatelje. Isus veli kako on bira njih. Nad njim je izrekao Otac riječi na Jordanu: “Ovo je Sin moj, Izabranik!” Otac ga je izabrao, odabrao, on je miljenik Očev. Isusovi su učenici njegovi miljenici, izabranici. Oni nastavljaju njegovo poslanje u svijetu i povijesti. Naša odluka za Gospodina samo je odgovor na njegov izbor. On je prije bacio oko na nas.

Ovaj izbor, ovo nazivanje i imenovanje ‘prijateljima’ nešto je poput pomazanja i posvete za djelo za koje ih izdvaja i odašilje u svijetu. On ih posvema uzima u svoj posjed, utapa ih u djelo spasavanja svijeta. Upravo kao što je Isus sam sebe prepoznao u sinagogi u Nazaretu u trenutku kad je otvorio one subote svezak Izaije proroka i primijenio na sebe one riječi: “Duh je Gospodnji na meni! On me pomazao. On me poslao!” Duh pomazuje i uzima u službu. Isto čini Isus sa svojima: “Ja sam vas izabrao. Ja vas i šaljem u svijet da donesete plod i plod vaš da zauvijek ostane” (r.16). Ja sam vas odredio. Ovo ‘odredio’ u grčkom izričaju ima prizvuk žrtve, žrtvovanja. Prethodno je Isus govorio kako nema veće ljubavi nego da tko život svoj položi za svoje prijatelje (r.13). Isus govori o svojoj žrtvi, ali govori i o žrtvi svojih učenika. Oni će biti žrtve za svoga Učitelja, žrtve Evanđelja. Poslani u svijet i određeni donijeti poruku spasenja i život svijetu.
Proniknemo li u riječi koje Gospodin izgovara, zamijetit ćemo kako su uvijek zajedno ljubav i poslanje, ljubiti i slati. Ljubav koju nam Gospodin daruje jest ujedno i naše poslanje. Kao što je mene Otac ljubio, i ja vas ljubim. Nakon uskrsnuća reći će Isus: Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas! I kao što si ti poslao mene u svijet, i ja sam poslao njih u svijet (usp. 17,18). Isus onima koje želi učiniti svojim prijateljima iskazuje milost da budu njemu zdesna i slijeva, da s njime prevale put. On je Put i mi hodimo tim putem. On je trs kojih crpe iz Očeve ljubavi životne sokove. I taj korijen koji je sami Gospodin tjera životni sok u mladice što onda donose obilan rod i plod.
Ljubiti kao što nas je On ljubio! Dubina, širina, visina, duljina ljubavi određena je primjerom i uzorom – Isusom Kristom. On je istinski trs, on je istinski prijatelj, on zna što nam treba, on hoće da se sa svakim čovjekom susretnemo kao s bratom, kao s prijateljem. To je Isus kazao apostolima, to izgovara svakomu svomu učeniku. Po plodovima se stablo poznaje. Apostolski poziv i poslanje samo su onda plodonosni i plodotvorni ako se događaju u ljubavi i iz ljubavi. Moliti i raditi, ljubiti i moliti – to su preduvjeti za blagoslovljeni rad za Gospodina.
Isus je jednostavno tu da nam kaže što bi trebao život biti i kako se živi, kako život živjeti. Božji “Amen” u Isusu uzima sve naše i kazuje nam kako se živi. Bog ne ostaje daleka zagonetka ni tajna, on postaje jednim od nas, postaje zrno koje pada u zemlju, umire, ide u krajnju ostavljenost križa i odbačenosti da rekne tebi i meni kako smo prihvaćeni i kako možemo biti novi ljudi.
Isus je ljubav koja umire za nas, on je pobjeda ljubavi, životna snaga ljubavi. On je ključno mjesto i ključna i zvjezdana točka čovječanstva. Znam što me čeka u budućnosti. Ne nešto, nego Netko, On. On dolazi, kao zadnja riječ. I pred Isusom se odlučuje ima li moj i tvoj život smisla ili smo ga promašili.
Ovaj je Isus iz Boga. Izriče Boga, svjedoči Boga cijelim svojim bićem, umire, a Bog stavlja na sve Isusovo završnu riječ, svoj pečat, ovjerovljuje ga u uskrsnuću. Ono što Isus izriče u svojoj poruci, u svome Evanđelju, u svojim djelima, u svome životu i umiranju, u životu i smrti – sve to Bog autorizira uskrisujući ga od mrtvih. Sve dotadašnje nadmašuje te ubuduće vrijedi: Bog je onakav kakvim ga Isus očituje. Želim li Bogu, moram se zaputiti Isusu.

fra Tomislav Pervan

03. KOR – NEDJELJA – PROPOVIJEDI (B)

Jesus clearing-the-temple cords
Isusovo čišćenje hrama postalo je simbolom, znakom za uvijek iznova potrebno čišćenje. Isus nije želio da se jeruzalemski Hram izopači i pretvori u trgovačku dvoranu, da postane godišnji sajam trgovine: Isus tjera sve njih iz hrama, trgovce i mjenjače. S bičem od užeta tjera ih zajedno s ovcama i volovima.
Ta Isusova energična akcija postala je poslovična: “Istjerati iz hrama”, što je slika za mnoga potrebna čišćenja, odstranjivanje svega što ne valja. Svi mi trebamo od vremena do vremena jedno takvo snažno “uskrsno čišćenje”. Naravno mislimo najprije na samu crkvu. Na svakom hodočasničkom mjestu cvjetaju štandovi, cvjeta trgovina svijeća, devocionalija, uspomena. Bi li Isus i danas sve to bičem “istjerao iz hrama”?
Isus prije svega nikada nije išao za vanjštinom. Čišćenje hrama treba pokazati Crkvi da je ona zajednica ljudi koji tako reći trebaju oblikovati živu kuću Božju. Nismo li mi nju učinili natkrivenom tržnicom taština, mjestom borbe suparništava? Tu se bore “konzervativni” i “napredni”, osporavaju jedni drugima vjeru, a ljubavi se često malo osjeća. Pokušajmo predočiti Isusa koji bi htio protjerati svađe iz hrama svoje Crkve. Crkva treba biti “kuća Oca mojega”. Ako smo svi mi njegova djeca, zar ne moramo tada drukčije ophoditi jedni s drugima?
Hram kojega Isus želi očistiti, to sam također ja sam! “Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga?” Tako pita Pavao svoje zajednice. Što bi sve Isus protjerao iz moga srca, iz mojih misli? Kakvom se trgovinom bavim u svojoj nutrini? Kakvog sve smeća ima u mojoj duši? Gdje bi bilo potrebno kod mene uskrsno čišćenje? Uskrsna ispovijed je jedno takvo veliko čišćenje. Ona jednostavno čini dobro!
Isus u današnjem evanđelju daje i drugi poticaj za razmišljanje. Isusu je postavljeno pitanje: “Tko ti je dopustio da to smiješ činiti?” Njegov odgovor zbunjuje slušatelje: “Razorite ovaj hram, i ja ću ga u tri dana podići.” Kako? U tri dana? Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram. Isus je govorio o drugom hramu, hramu svoga tijela, o samom sebi. I to će tijelo stvarno biti razoreno, uništeno: na križu. I nakon tri dana opet će ustati kad Isus uskrsne od mrtvih.
To je dublji smisao prizora sa čišćenjem hrama. Kao što je Isus kroz patnju i smrt došao do uskrsnuća, tako trebamo i mi kroz mnoga čišćenja, patnju ili bolest, kušnje ili neugodnosti biti očišćeni, da po Isusu sagrađeni, ponovno postanemo novi, uskrsnemo!
I kao što se to događa u osobnom životu, tako je to i u životu Crkve. I ona mora kroz mnoge kušnje. Treba postati očišćena i obnovljena. Isus čisti Hram, svoju Crkvu. On želi da ona bude “kuća Oca mojega”, za mnoge ljude dom u kojem se osjećaju sigurni, zaštićeni.
Fra Jozo Župić

Svinjetina na drugi način

 

Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja. Mk 5,17

Koja bol…
Dođeš nekome, daleko;
potrudiš se za njega, daruješ mu vrijeme;
učiniš za njega veliku stvar;
a kao riječi hvale dobivaš:
“Otiđi!”

Kakva uskogrudnost…
Gledaš Ljubav kako širi ljubav,
nezasluženo, besplatno,
čini ono što ti sam ne možeš,
za dobro drugoga,
na, naizgled, tvoju štetu.

Isus ozdravlja opsjednutoga,
istjeruje iz njega legiju u krdo svinja.
Kad materijalno zadobije u srcu veću vrijednost
od duhovnoga,
pa bila to riječ i o svinji,
tu nema mjesta za Ljubav,
nema mjesta za Boga,
tjeramo ga iz života svoga.

I zbog manjih sitnica od ove.
Nisu vidjeli veličinu Božje Ljubavi
koju nisu ni zaslužili – jer je besplatna.
Kao što ni mi ne prepoznajemo Božje darove,
pred drugim, opipljivim izrazima ljubavi,
ili možda “ljubavi”?
Kao što možda ne ljubimo.
I molimo Isusa da otiđe iz naše sredine,
jer nam smeta njegov blagi pogled,
njegov osmjeh i dodir…

A potrebna je samo ljubav:
velikodušna, dobrostiva,
koja sve podnosi.
I gubitak svega bogatstva,
pa bila to riječ i o svinji.

 

duhovno duhoviti duh

%d blogeri kao ovaj: