22. NKG – Nedjelja – Propovijedi (A)

Uzmi svoj križ i slijedi me

Mt 16,21-27

Dođu trenutci u životu kada čovjek pomisli da ne može odgovoriti preuzetim obvezama pred Bogom i pred čovjekom. Tako supružnici misle da nemaju više snage da ostanu vjerni svojim preuzetim zadaćama, očevi koji sumnjaju u odgoj svoje djece, svećenici i redovnici upadaju u pomračenje onoga u što su se zakleli, pa sebe uvjeravaju da je jedino ispravno sve napustiti, dati mjesta nesigurnosti i skrajnjoj obeshrabrenosti. Stanje nije nimalo svijetlo u svijetu, jednako problemi u Crkvi, da ne govorimo o našoj zemlji i zemljama, našoj župi, jednako u svim našim obiteljima – u mojoj obitelji i kući. Postavljam pitanje i svi se jednako pitamo i tražimo odgovor – tko nam može i tko će nam pomoći u svemu ovome? Gdje je sve ono što sam sanjao ili što smo sanjali kao mlađarci, u što smo se kleli, zakleli i prihvatili? Pitam se jesam li se prevario ili su to bile mladenačke iluzije braka, obitelji, svećeničkoga zvanja? Jesam li sada ovim i sličnim razočarenje drugima oko mene, obitelji ili Crkvi? Nastavi čitati

Oglasi

21. NKG – NEDJELJA – Propovijedi (A)

Sve religije jednake?

Mt 16,13-20
Ovaj raširen slogan dobro izražava prevladavajuće stavove današnjih ljudi, barem na Zapadu, kada je riječ o odnosu između različitih religija. U susretu sa sljedbenicima drugih religija treba li kršćanin razgovarati o pitanju istine ili se samo smješkati i ljubazno klimati glavom, isticati da je jedino važan mir, tolerancija, nenasilje?
U dijalogu s drugim religijama, od Drugog vatikanskog sabora pa do danas, Crkva je nastojala najprije istaknuti ono što je zajedničko između kršćanstva i nekršćanskih religija, a potom ukazati i na razlikovanje, na ono što je vlastitost i posebnost kršćanske vjere. Uza svu otvorenost za druge religije, kršćanin treba ponajprije čvrsto stajati u vlastitoj vjeri i čitavim svojim bićem u njoj živjeti.
A vi, što vi kažete, tko sam ja? (Mt 16,15) Isusovo pitanje ključno je za kršćansku vjeru i kršćanski identitet. Tko je Isus? Tijekom povijesti kršćanstva razvile su se bezbrojne predodžbe o Isusu. Često se stvarala slika o Isusu u službi vlastitih interesa, uvjerenja i predrasuda. Mnogi su kršćani propagirali ‘svoga Isusa’ kako bi potkrijepili vlastiti ograničeni pogled na svijet i Božju istinu. Zbiljski Isus nadilazi sve te povijesno uvjetovane slike o Njemu. Nastavi čitati

Nedjelja – Nedjeljne propovijedi – 19. NKG (A) – “Tko je ovaj da mu se i more pokorava?”

oluja 21aIsus je već u svom prvom nastupu u Kani Galilejskoj dao hranu – pretvorio vodu u vino i time pokazao svoju moć nad jelom i pićem. Ovdje nahranjuje ponovno malim brojem krušćića veliko mnoštvo, pa potom, opet poslije molitve, pokazuje svoju moć nad vodama, pobješnjelim morem i vjetrom. Dolazi svojim učenicima u nevolji, sustiže ih koristeći se svim ovim moćima i silama što se nalaze u njegovom Tijelu. (Slika je Rembrantova)
Zar barka, u kojoj se nalaze Apostoli, nije buduća Crkva koju potresaju tolike nevolje, biju oluje i baca more na sve strane, i to u mrkloj noći. Ona je i ostaje nepobjediva jer joj je kormilo u Kormilara Krista i tako pobjeđuje sve nevolje i napasti koje su u njoj i snage što ustaju protiv same nje, jednako onda i danas.
Ne zaboravimo da Isus dolazi s molitve kao i dan prije kada je nahranio čudesno mnoštvo. Dakle i po ovome danas nama poruka: nema prepreka, nema oluje, nema nepobjedivih valova za one koji traže zaštitu i pomoć od Njega, punom vjerom i punom snagom – “Sve mogu u onome koji me krijepi!” (Sv. Pavao)
Dakle, prošle nedjelje smo čuli evanđelje o čudesnom umnažanju kruha i čudesnoj hrani za pet tisuća ljudi, osim djece i žena. Isus je prije toga se povukao u osamu i najprije se pomolio svome Nebeskom Ocu, pa zatim ozdravljao bolesnike i onda čudesno nahranio mnoštvo. Mi bismo danas rekli da je ovo sasvim normalo. Da, tako je: normalno je pomoliti se Bogu i zazvati njegovu pomoć i blagoslov prije svakoga našega čina. Međutim, mi danas jednako čujemo iza kako je nahranio i otpustio mnoštvo, Isus se ponovno povlači u osamu da se pomoli, a to znači da zahvali svome nebeskom Ocu na daru, pomoći i blagoslovu koji je dobio. Hoćemo li reći i za ovo da je normalno. Da, ovo je normalno za Isusa, ali za običnoga smrtinka ovdje nestane logike. Rijetko znamo zahvaliti za ono što dobijamo od Gospodina i od bližnjega. To je mana i one devetorice koje je Isus izliječio, to je bila mana tolikih, to je mana i danas naša. Nije uzalud nastao među narodom onaj stari primjer kada je Dobri Bog pozvao na gozbu sve kreposti. Sve su se međusobom poznavale i pozdravljale ali dobročinstvo i zahvalnost se uopće nisu poznavale. I ovdje mi znamo zašto?!
Svi mi znamo moliti i tražiti kako od Boga tako i od ljudi, ali kada treba zahvaliti onda nas nema. Malo je čudno da je nas svaki tako osjetljiv i ćudljiv kada nam je drugi nezahvalan, a nikako da se upitamo jesam li ja takav drugima i da li je to za drugoga tako ružno, da sam mu ja nezahvalan. Ne treba tražiti ni onu kada je filozofa spasio mornar jer nije znao plivati, pa je čitava života ga podsjećao da mu je dužan život, tako da je na koncu filozof zažalio što ga spasio, onda, pa ga čitav život duši. Bolje bi bilo da ga je odjedamput pustio da umre, nego ovako. Dakle postoji jedna lijepa prirodna granica, kako u pitanju i moljenju, isto tako i u zahvaljivanju, a rekao bih i u traženju zahvalnosti. Međutim, uvijek je bolje izbjeći tražiti zahvalnost jer se odmah gubi ona “prirodna” granica, jer nije prirodno tražiti da ti se netko zahvali, osim kada se uči mlađe za odgoj.
Dakle, možemo lijepo svaki naći danas sebe i ispitati najprije kako i koliko sam zahvalan Gospodinu Bogu, svojim bližnjima koji su u mene toliko truda i svega ostalo ga uložili? Što sam propustio i što se dade nadomjestiti? Nikada nije kasno za zahvalnsot i Bogu i čovjeku, jer su nam toliko dali i daju da ne možemo nikada dovoljno spoznati i postati svjesni. Okrenimo malo naše oči od nas i od naše samodostatnosti pa ćemo vidjeti da su drugi previše nama dali i daju.Veličina velikoga čovjeka je u znanju tražiti oproštenje za načinjene pogreške i uvrede i u znanju zahvaljivanja. Velik nitko nije postao bez ovoga dvoga, a svatko tko ovako postupa je uistinu velik.
“Mlada smokva nije donosila roda. Prolazili su pokraj nje, ali na nju nitko nije svraćao pozornost. Svake godine kada bi i druga stabla zelenila, tako je činila i smokva. Druga bi stabla ljeti i u jesen davala obilan rod, ali smokva kao i do tada. Čuo se uzdah mlade smokve:
– Kako bih ja bila sretna kada bi me ljudi toliko hvalili kao druga stabla. Mislim da bi mi bilo dosta da jedne godine donesem obilat rod na njihovo zadovoljstvo.
Napokon je došlo vrijeme da se i na smokvi ugleda rod. Došlo je ljeto kada je smokvino stablo bilo prepuno smokava. Sunce je pomoglo rast i zrijanje, a sve je to sobom nosilo slast i miris. Nije moglo proći, a da to ljudi ne opaze. Dapače, zaklinjali su se da nikada do tada u životu nisu vidjeli smokvu da je donijela tako obilat rod kao ova. Odmah su se počeli natjecati tko će više ploda ubrati i više se okoristiti.
Spretniji su se popeli na stablo i ubirali rod. Oni koji se nisu mogli penjati, saginjali su grane i tako ih lomili. A one najviše grane koje su bile nedokučive, odmah su bile određene za pilanje. Tako je nakon obilna roda smokva doživjela da je bila sva polomljena i skršena, poradi svoje slasti i svoga mirisa”(L.da Vinci,Mabić,Usp.III.180).
Ova smokva može meni predstavljati najprije Gospodina Boga, zatim naše roditelje, dobročinitelje, tolike dobre ljude, ali moram se ja pitati koliko sam ja grana skršio i boli nanio tolikim smokvama, i jesam li im se zahvalio i da li se zahvaljujem upravo od Gospodina Boga pa do onoga najzadnjega dobročinitelja, za kojega i ne moram znati. Kada ja okusim sudbinu smokve, onda dobro vidim što drugi rade, ali moram se pitati da li je isto sa mnom, i da li se pitam kada ja postupam kao oni koji hoće miris i slast od Boga i čovjeka po svaku cjenu, a na koncu nikakve zahvalnosti.
Ovdje bi bilo ono normalno s početka evanđelja. Normalno je da se Isus zahvalio! Da, to je točno i tako treba, ali ostaje pitanje meni, tebi, svima koji slušamo danas ove riječi. Zato odgovorimo odmah danas i to primjerom zahvale i primjerom zahvalnosti, od majkina ili ženina ručka, koji ćemo blagovati po dolasku iz crkve, do velikih darova života koje nam Svemogući svaki dan udjeljuje kao svojoj ljubljenoj djeci.
Gospodine, hvala Ti! Nauči nas da budemo Tebi i svima zahvalni kao Tvoj Sin Tebi. Po tome ćemo svjedočiti da smo jeli i da jedemo Tvoj Kruh Života i Tvoju vječnu hranu što nas s Tobom veže.

oluja 22

“Tko je ovaj da mu se i more pokorava?”

fra Franjo Mabić

Krotka sam i ponizna srca

Krotka sam i ponizna srca 14. NKG/A

Mt 11,25-30

Postoji izreka po kojoj svaki čovjek na ovoj zemlji nosi svoj “svežnjić” odnosno teret. U religioznom govoru možemo kazati: Svaki čovjek nosi svoj križ na ovome svijetu. To znači: kako god čovjek planira i predstavlja sebi svoj život, on će se u životu susresti i s mnogo nevolje. Različite su vrste protivljenja, možda baš neprijateljstava. Može biti patnje i bolesti a neizbježna je smrt.
Netko može reagirati na način sjete, tuge, očaja, pa kazati: “Moj život nema smisla, ja neću uspjeti biti sretan.”
Drugi će opet kazati: “Što bih se ja brinuo za sve te teškoće, jednostavo činim tako kao da to nije istina odosno svemu tome izbjegavam. Uživam život i ne brinem se za druge ljude. Glavno je da meni ide dobro. Što me se tiče patnja drugih!”
Kršćanska vjera pokazuje nam drugi put, kako mi sa svakim našim križem i nevoljom koje ne tajimo, možemo ophoditi. Da, istinito je, mi ne možemo odbaciti križ, a i onaj koji tako čini, kao da bi to bilo moguće, jednoga će dana ponovno doći po njega. Nastavi čitati

Duhovi – Nedjeljne propovijedi – (A)

D U H O V I.jpgD U H O V I “A”
Sveti Luka u Djelima opisuje dolazak Duha Svetoga na posve jasan i prepoznatljiv način, po onom vjetru, po ognjenim jezicima, po jezicima koje govore i razumiju, a da ga jučer nisu znali. To su osjetljivi prirodni fenomeni koji i danas izazivaju tolike komentare i tolika tumačenja – egzegezu. Međutim ovdje treba ne zaboraviti jednu veliku činjenicu, a ta je da Duh Sveti dolazi apostolima, Blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj rodbini i okupljenima ženama i ostalima dok su u molitvi. Oni su jedno srce i jedna duša koje dolazi ojačati i ohrabriti Duh Sveti i dati tako njima svoj pečat da krenu naprijed. Zato se ova svetkovina i ovaj događaj i drže jednim od rođendana Crkve. Nastavi čitati

3. VAZMENA NEDJELJA – Nedjeljne propovijedi – 03. VAZ/A

3. VAZMENA NEDJELJA – Nedjeljne propovijedi – 03. VAZ (A)

Dvojica učenika škrto kazuju Isusu što se dogodilo ovih dana u Jeruzalemu, a on njima temeljito i na veliko tumači Pisma. Tako će oni na koncu zaključiti “da im je gorjelo srce dok im je tako govorio”. Ovaj zaključak će donijeti isusova nazočnost među njima, pa oni odmah sa svojom vjerom i svojim svjedočenjem žure u Jeruzalem veselo i radosno javiti Zajednici Jedanaestorice. Lijepa poruka ovoga čina bi bila i danas nama da se ne bojimo ispričati i prenijeti drugima svoje lijepo iskustvo, pa makar nam i sada ne vjerovali. Nisu ni apostoli povjerovali ovoj dvojici učenika, kako svjedoči Sveti Marko, ali je kasnije sve došlo na svoje mjesto. Važno je da mi budemo pravi svjedoci i kao takvi na pravom mjestu. Petar danas govori kako se psalam i njegovo proroštvo, upravo ovih dana, potpuno ostvaruje u Isusu. Nastavi čitati

CVJETNICA – Propovijedi (A)

 Isus je svečano dočekan u svome gradu na svečan način, da se ispuni proroštvo. Da se ispuni i drugo proroštvo o patnji Sluge Gospodnjega, pobrinuo se taj isti narod. Optužbe su sročene i smišljene tako da ne mogu promašiti ili “faliti”. Jedna optužba je protiv Boga njemu stavljena u usta, a druga protiv cara, pa ako jedna ne bude dovoljna, odmah je tu i druga. Optužba za ovozemaljsko je bila da zabranjuje davati caru porez, a za božansko da se pravi Bogom. Opet, da se ispuni proroštvo i da se pokaže slava Gospodnja, Isus prihvaća sve ono što mu je Otac naredio i radi čega je k nama došao. Ovaj ulaz počinje svečano i svečano će se završiti i Uskrsom i Uzašašćem. Zato Crkva danas i slavi ovaj ulaz da nas pripremi na čine Muke Gospodnje, ali i na pobjedu groba i Kalvarije. Ovo je za nas jedna vrsta Tabora (kao što je Isus poveo učenike da ih pripremi na sve ovo) da se i mi pripremimo i prihvatimo, pa na koncu se nađemo u pobjedničkoj koloni Uskrsa i Uzašašća Gospodnjega. Nastavi čitati

5. KORIZMENA NEDJELJA – Propovijedi – 05. KOR/A

Tema uskrsnuća je nazočna u svim današnjim čitanjima, na različitim mjestima i s različitih pogleda i značenja. Prorok Ezekijel naviješta da će Gospodin otvoriti njihove grobove, a tim označuje da će brzo ponijeti natrag iz progonstva u Jeruzalem i svoje mrtve i tako svi uskrsnuti na onaj novi i bolji život. Tako će završiti babilonsko sužanjstvo.

Uskrsnućem lazara Isus navješćuje konačno uskrsnuće svih nas na kraju vremena. On nije došao na Lazarovu samrt. Vjerojatno je time Mariji i Marti, kao tebi i meni htio reći da bol i patnja nisu prepreka i smetnja onom obećanom uskrsnuću kako Lazara, tako i svakoga od nas. Nastavi čitati

4. KORIZMENA NEDJELJA – Propovijedi – 04. KOR/A

 O progledavanju i sljepoći

Gospodin Bog je pozvao proroka Samuela da nađe novoga kralja umjesto dosadašnjega Saula. Razumio je da Bog odabire drugačije od njegova načina i razmišljanja. Odabrati će nejakoga i malodobnoga pastirića koji će postati najslavniji kralj Izraelov. Proroku je objavljeno da Bog ide daleko u dubinu, a manje gleda na vanjštinu. Samuel će samo poslušati i izvršiti volju Božju.

Pripjevni psalam (22) nam kaže da je Gospod naš pastir i branitelj koji nas neće ostaviti pred poteškoćama, nevoljama i progonstvima. On je uvijek tu s nama i pored nas.
Sveti Pavao u današnjem Drugom čitanju poziva žitelje Efeza da žive život u svijetlu Kristovu koje su dobili. Nisu više oni zaslijepljeni neznanjem, već je sada svijetlo Kristovo tu i ono im osvjetljuje put dobrote, pravde i istine.
Prorok Izaija (35,5) je najavio da će progledavanja slijepaca najaviti Mesiju i da će to biti jedan od njegovih znakova. Ozdravljenje slijepoga se događa u Evanđelju. Međutim na početku je pomućeno slavlje jer pismoznanci i farizeji niječu ovaj itekako vidljivi čin. Jadni prosjak je odstranjen i izoliran od ovih predvoditelja građanskoga i vjerskoga života. No, Bog je tu opet na djelu. Isus ga nađe i objavi mu tko ga je ozdravio. On vidi i vjeruje. Njihove predrasude, nažalost ostaju one prijašnje uza sve ovo i tolika druga čudesa i Božje znakove.

Nastavi čitati

3. KORIZMENA NEDJELJA – Propovijedi – 03. KOR/A

3. KORIZMENA NEDJELJA – Propovijedi – 03. KOR/A

Propovjednik Evanđelja i Božje Riječi je kao uspinjač-alpinist, koji traži i rukama i nogama sigurni oslonac gdje će se uhvatiti da bi nastavio dalje svoje penjanje uz nevjericu i poteškoće. to je stvarnost koju je prihvatio i ide dalje.Zar nije Mojsiju danas na čvrstom tlu, jednako tako i još neizvjesnije. Sveto Pismo donosi stvarne događaje i odmah daje svoju poruku. Danas je to preko slike vode. Slikom vode se želi reći da kao što čovjek fizički ne može živjeti bez vode i žeđa za vodom, tako jednako treba žeđati za Bogom, za Kristom, u kojem nam je ponuđen odgovor. Ovo nije samo obećanje budućim blaženicima i sretnicima, već je ovo pravo iskustvo tko ga želi prihvatiti.Ovo najavljuje Prvo čitanje u kojem se gasi žeđ izabranom narodu preko Božjega sluge Mojsija. Zato nas i pripjevni psalam (94) poziva da “ne budemo srca tvrda” kao oni prije ovoga događaja uza sve gledanje djela Gospodina Boga među njima. Tako će im i nasljednici gledati Isusova čudesa i nijekati ih, dapače, čak ih i Sotoni pripisivati. Zato nas ve poziva da imamo i jačamo vjeru i povjerenje u Gospodina Boga ko ji je uvijek tu s nama. Dok pavao zove Rimljane da se prisjete da je “ljubav Božja razlivena u našim srcima” i to po Duhu Svetom, snagom Duha Svetoga.

Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku koristi vodu, bunar i žednu Samaritanku. Razgovor je pažljiv i obazriv na dvostrukom značenju. On polazi od prirodne žeđi za vodom do žeđi za Bogom; od obične prirodne vode do iskustva s Bogom u Isusu Kristu, u ili po kojem je Bog dao sve odgovore čovjeku i utažio sve žeđi i sve čovjekove želje. On je voda živa od koje se više ne žedni. Isus kaže Samaritanki i Tebi, ali i meni da bismo dobili i imali ovu vodu, onda treba od nas udaljiti grijeh i biti bez grijeha.
Ona to prihvaća i odmah ide prenijeti ovu mesijansku poruku drugima. Mnogi su Samaritanci (stranci) došli, po ovoj njezinoj riječi, i povjerovali, kako nam kaže danas Evanđelje. Evo nam ovdje još jedne zadaće, one iz prve rečenice o propovijedanju i življenju Evanđelja.
Mi smo oni koji nekada i posumnjaju u svom uspinjanju uz liticu vjere ili kod litice čekajući žedni vodu. Ivan Pavao II. je na ovo rekao za mladež: “Mladi danas otkrivaju i pronalaze smisao svetoga i svetosti, iako uvijek ne znaju kako to prepoznati”. To znači da su žedni i daju znakove. Koji bi nam znakovi žeđi i žetve još trebali biti pred našim očima, i koji to drugi znakovi još mogu biti?!
Vodu u oceanima i morima nalazimo na početku stvaranja kao nešto negativno, rasuto i zločesto, pa će sam Gospodin omeđiti granice i utjerati ovo zlo u svoja korita i ravnati njima, tako da će se znati dokle će stizati “ponos tvoga valovlja”(Job 38,11). Ali gledajući s druge strane voda je gotovo najveći dar koji je mogao Gospodin dati čovjeku, dar bez kojega nema života na zemlji. Psalam kaže (64): “Ti si pohodio zemlju i …napunio rijeke vodama, natapaš je da se raduju pašnjaci upustinji. Kako ćemo tek ustvrditi što je voda za čitavu povijest nomada i polupustinjskih i pustinjskih krajeva. Kako bi se mogao zamisliti život bez vode.
Međutim, nas danas zanima i drugi vid značenja vode. Naime, voda ima snagu i značenje čišćenja i pranja od nečistoće, skida i uništava mrlje koje nanio grijeh, počevši od samoga krštenja. Tako da krštenjem vodom, ne samo da smo očišćeni i oprani, već vodom postajemo nova stvorenja, počinjemo novi život, postajemo djeca Božja, raskidamo sa starim, bivšim životom. Sjetimo se Isusova krštenja i kidanja skoro svih mjesta sa svojim Nazaretom i dojučerašnjim tridesegodišnjim životom. Od krštenja počinje i jest sve novo. Tako vodom postajemo nova stvorenja, a on je tu da nas ukrijepi u živu vodu, koja je on sam: “Voda koju ću ja dati, onima koji je budu pili postati će izvor života vječnoga”(Iv 4,14). Isus nas sam poziva više puta da “svi mi koji smo žedni da dođemo k njemu… iz njegova boka će poteći rijeke žive vode”(Iv 7,37..) ili “ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga”(3,5).
Isus je živa voda za kojoj mi trebamo žednjeti kao žedna pustinja za vodom. Čovjekovo srce je žedna pustinja koja također neprestano žedni kako za duhovnim tako za materijalnim; kako to lijepo reče Preradović:”Ljudskom srcu uvjek nešto treba / Zadovoljno nikad posve nije / Čim željenog cilja se dovreba / Sto mu želja iz njeg klije” (Ljudsko srce). Tako smo uvijek žedni sreće, pažnje, kruha, istine, kulture, dostojanstva, mira, nade… Što materijalno više imamo vode, to duhovno smo žedniji, ali se ne trudimo doći do bunara i tu utažiti žeđ. Možda bi se bilo dobro i upitati danas kada govorimo o svoj žeđi općenito i našim željama, koliko mi dopuštamo drugome sreću da nađe vodu i utaži žeđ, ili još bolje rečeno, mi koji pijemo živu vodu vjere koliko smo putokaz do izvora, do unara žive vode drugima. Koliko smo sreća drugima i izvor pravih životnih vrijednosti drugima, mi koji se držimo Kristovim, jer hranimo se njime i gasimo žeđ njime.
“Jednom je prilikom Konfucije susreo čovjeka odjevena u jelenju kožu, opasan užetom i sa lutnjom u rukama, čiji su zvuci veselo napunjali sumornu dolinu. Upita ga: ”Što te čini tako sretnim?”
Čovjek mu odgovara: ”Ja imam puno stvari pri sebi koje me čine sretnim. Čovjek je kruna stvaranja. Vidiš, Bog me je stvorio čovjekom, a ne životinjom, kako bi drugi mogli obući moju kožu kao što sam ja obukao ovu jelenju. Vidiš, pojedini umiru kao djeca, a ja sam postao zreo i odrastao. Mnogi provode svoje dane u zatvoru ili su prikovani za bolesničku postelju. Ja sam zdrav i slobodan. Sada mi odgovorite Vi, zašto ja ne bih bio zadovoljan i sretan?”
Tko je slobodan od zemaljskih briga može vidno svaki dan napredovati u duhovnom životu. Ne trebaju nam nerazumni strahovi.Ako blago i slatko govoriš, tvoj eho, odjek glasa samo može biti takav. Ako hodaš uspravno, tvoja sjena može biti samo takva, uspravna.
Kršćanin nema nikada straha od ničega i nikoga.
Isus je bio pomazan uljem radosti i On istim uljem je pomazao nas svoje učenike. On je Gospodin koji nas ljubi i oduzima nam pojedine stvari da bi nam ih na koncu višestruko umnožene udijelio“(GpG.Mabić/Jukić.V.279).
Mi bismo uistinu morali biti sretni što smo Kristovi i morali bismo ovu sreću iskazivati svojim životom mnogo, mnogo više nego to činimo. Ne baš uvijek se na nama vidi da nismo žedni. Nije to tragedija do sada, ali će biti tragično ako nastavimo tako i ne budemo pili više živu vodu i ne budemo tražili pomoć od Gospodina. Ako ne pijemo vodu ili ako ne jedemo, neminovno slijedi smrt. Ako smo toga svijesni, trgnimo se i počnimo se hraniti Kruhom Života i Živom Vodom, pjevajući sa Svetim Augustinom: “Gospodine Bože, stvorio si nas za sebe i zato je naše srce nemirno dok ne otpočine u tebi”. Pomozi nam da budeš hrana i piće našega nezadovoljnoga srca.

 

Sluga Božji Mojsije udara štapom stijenu i odmah poteče voda žednom narodu…

 

Štap je uvijek bio izvor zaštite u rukama čovjeka Božjega i svih pastira, kao i Dobroga Pastira…

 

“Ne budite danas srca tvrda kao u dan Mase i Meribe…” odakle je ostao sačuvan kamen iz toga mjesta i dobi…

Ona prepoznaje Mesiju (Živu Vodu) i ide javiti u selo. Na njezinu riječ dolaze mnogi i povjeruju u Njega. Opet su to stranci za domaće, Samaritanci…

fra Franjo Mabić

Nastavi čitati