Nedjelja – Nedjeljne propovijedi – 30. NKG/A – Ljubi Boga! Ljubi bližnjega!

Ljubi Boga! Ljubi bližnjega!
Već dugo vremena govori se o financijskoj krizi u svijetu. Tom krizom pogođena je i Hrvatska. U toj krizi bude se i različita pitanja: Što je to što stvarno drži? Što nema nijedan tečaj koji propada? Što ne može biti uništeno od nikakve financijske krize? Današnje evanđelje daje jasan i odmjeren odgovor: Samo ljubav drži; samo ljubav broji! Ljubav iznad svega. Ljubav je uvijek sebedarna. “Ljubav nikad ne prestaje”, kaže Pavao u svome hvalospjevu ljubavi (1 Kor 13.).Ona je sigurna pred rušenjem tečaja. Tko u nju investira, ulaže, nikada nije krivo uložio.
Pitanje, što je pak trajno, bitno, važno, jest pitanje kojim se bavi u svim vremenima koja su uzdrmana krizom. “Koja zapovijed je najvažnija?” To je pitanje postavljeno Isusu, kao stupica, klopka, zamka, provokacija, da bi mu nanijelo teškoću i nepriliku. A možda da iz toga nastane i poštena borba. Ima puno zapovijedi. One su sažete u deset zapovijedi, ali Biblija ih broji preko šesto. Tko će pronaći put što je za život stvarno važno?
Isus može te mnoge pojedinačne zapovijedi i propise kratko i uvjerljivo svesti na dvostruku zapovijed: Ljubi Boga! Ljubi bližnjega! Tu je sve. Tko drži te dvije zapovijedi, taj drži sve, jer sve su sadržane u zapovijedi ljubavi. Pavao jasno daje do znanja što sve ljubav čini a što ne, kada nabraja: “Ona je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.”
Je li to tako? Zar ljubav ne može umrijeti? Zar ona ne pozna također i divlja kolebanja kao burzovni tečaj, jednom sasvim visok, a tada nagli pad u dubinu? To se već slaže: ljubav može ohladnjeti, ona se može promijeniti u mržnju. Ali isto tako ona je zapovijed. Zapovijedi ima samo u područjima u kojima smo ugroženi. Najvažnija zapovijed vrijedi za to što je u životu najvažnije a odatle i najugroženije.
Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu traži od nas napor, naprezanje, samosvladavanje, dnevni trud. Udobnost, lijenost, nebriga, mogu učiniti da se ljubav ukoči i umre. Ljubav mora biti njegovana, kultivirana, treba stalno raditi na njoj, za nju se boriti. Inače joj pada tečajna vrijednost. Ako se uvježbava ljubav prema Bogu, ako je življena, tada sva područja života dovodimo u red. Tko ljubi bližnjega, taj će njegovati sve druge kreposti zajedničkoga života: pravednost i hrabrost, mudrost i umjerenost.
Jednostavno se slaže: bez ljubavi nije ništa u životu u redu. Ona je mjera koja sve čini skladnim. Pravednost bez ljubavi biva okrutna. Mudrost bez ljubavi postaje varka i lukavost. Jakost bez ljubavi brzo postaje brutalna. Hrabrost bez ljubavi postaje vratolomna. Sve biva ispravno ljudski, ako je “potpuno oblikovano” od ljubavi.
Je li točno: “Ljubav nikad ne prestaje”? Kod Boga sigurno. A kod nas? Vjerujem, da čežnja za ljubavlju ne prestaje nikada!
Fra Jozo Župić

Oglasi

30. NKG – Nedjelja – Propovijedi (A)

Volim te, sine

Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega samo je odgovor na neizmjernu ljubav koju Bog ima za mene. Istinski živjeti po Božju, po zakonu ljubavi, može samo onaj tko je upoznao, tko je dotaknuo tu Božju ljubav za čovjeka.

Sinoć sam gledao film. Film počinje na groblju gdje se čovjek srednjih godina u tišini oprašta od groba svoje supruge i – odlazi u samostan, među trapiste. Četiri godine nakon toga njegova kći, koja se u međuvremenu udala i ima malu simpatičnu curicu, odluči ju krstiti i zove oca na to krštenje. No u obitelji je jedan puno veći problem. Postoji i njezin brat Toma, mladić koji je uvijek bio poseban, nježan i buntovan u isto vrijeme, i s kojim otac nikada nije imao dobar kontakt. Sve je bilo još gore kada je umrla majka. Najgore od svega jest to da je Toma, ljubitelj trka i brzih motora, nastradao, a nije bilo načina da se to javi ocu. Sad Toma mrzi oca i to mu u lice kaže, bježeći od njega u svojim kolicima. Bit će potrebni dani da se otac usudi doći do Tome i doslovno mu vikati da ga voli, da je svjestan da je pogriješio ostavivši ga prerano, no Toma je previše ranjen da bi ga čuo. Otac se vraća u samostan, trpi zbog svega, ali ne prestaje moliti. Toma se prelama u svojoj okolini siromašnog pariškog predgrađa, no riječi koje su ipak našle put do njegova srca – Toma, volim te!!! – ne daju mu mira i on se postepeno mijenja… Nastavi čitati

29. NKG – Nedjelja – Propovijedi (A)

Bog i car

Mt 22,15-21
Crkva i politika – to je često tema oko koje nastaju konflikti i prijepori. Jedni žele da se Crkva jače angažira nego do sada u političkim i društvenim pitanjima, da brani temeljne vrijednosti čovjeka, da se zauzima za socijalno slabe i bespravne, da se za ove vrijednosti gdje je moguće umiješa u aktualne političke rasprave. Drugi ponovno zastupaju princip, načelo, da je religija privatna stvar i Crkva zato nema pravo podizati svoj glas u političkoj i društvenoj javnosti, budući bi ona na ovaj način imala utjecaj koji njoj ne pripada i na koji nema pravo. Nastavi čitati

28. NKG – Nedjelja – Propovijedi (A)

Prorok kaže da će obećano spasenje zacijelo doći, jer u to ime Gospod na Horebu priprema banket za sve. U evanđeoskom ulomku, što nam ga danas Crkva nudi, također je riječ o gozbi, i to onoj svadbenoj s nedostojnim uzvanicima. Oni koji su bili pozvani i odabrani nisu se odazvali. Čeka ih sudbina prošlonedjeljnih vinogradara, a gozba i svadbena dvorana, odnosno vinograd, će pripasti drugim uzvanicima, koji će jednako morati držati pravila ponašanja i obući propisano svadbeno ruho. Dakle Bog, u Isusu, čovjeku nudi vječni banket, dajući mu spasenje. Ovdje je Bog ispunio svoje obećanje, a sada je na nama da slobodno i radosno odlučimo i sa svim radostima i poteškoćama kažemo sa svetim Pavlom da i mi “možemo sve u onome koji nas krijepi i jača”.

Kraljestvo je nebesko danas prikazano kao svadbena gozba na koju su pozvani svi ljudi, kako bi postigli svoj cilj – sreću u Bogu. Međutim, neki to odbijaju, pa gube svoje mjesto i tu im je kraj, jer na njihovo mjesto dolaze drugi pozvani koji se spremno odazivaju na Gospodnji poziv. Ovaj poziv je veoma lijepo uklopljen u usporedbu o svadbi kraljevskoga sina.

Već je prorok Hozej osam stoljeća prije Krista uporabio usporedbu Izraela sa ljubljenom, ali i nevjernom zaručnicom. Ovu hrabru usporedbu će nastaviti i ostali proroci, ali će imati vrhunac u Pjesmi nad Pjesmama. Izrael je voljena Gospodnja zaručnica koju Gospod ljubi, ali je zaručnica uvijek nanovo nevjerna, obraća se uvijek tuđim bogovima i grijehu. Nastavi čitati

26. NKG – Nedjelja – Propovijedi (A)

Isus izgoni iz hrama. Njihovo pitanje je čijom vlašću to čini, a njegov odgovor je “Usporedba o ovoj dvojici sinova”…

Ova današnja scena se događa u vrijeme kada je Isus ušao svečano u Jeruzalem i počeo propovijedati u hramu. U hramu se nije moglo propovijedati bez dopuštenja glavnoga rabina i njegova polaganja ruku. I to će biti jedan od razloga zašto ga pitaju – čijom ovlasti i čijim dopuštenjem to čini. Shvatili su i previše dobro s kim imaju posla, ali sada ne znaju kako dalje, pa će im odgovoriti pitanjem o Ivanovu krštenju. Tajno su ga već glavari svećenički, pismoznanci i farizeji osudili i s tom pretpostavkom prekidaju njegovo propovijedanje da mu umanje važnost kod naroda, što bi olakšalo njihove namjere, a on im kazuje ovu usporedbu. No, usporedba je za njih i njihova, kao i danas moja i za mene. Traži odgovor od njih i od mene da ga damo Ocu i da mu kažemo koji sam od one dvojice sinova ili, pak, sam treći sin, a možda i još gori četvrti. Nastavi čitati

22. NKG – Nedjelja – Propovijedi (A)

Uzmi svoj križ i slijedi me

Mt 16,21-27

Dođu trenutci u životu kada čovjek pomisli da ne može odgovoriti preuzetim obvezama pred Bogom i pred čovjekom. Tako supružnici misle da nemaju više snage da ostanu vjerni svojim preuzetim zadaćama, očevi koji sumnjaju u odgoj svoje djece, svećenici i redovnici upadaju u pomračenje onoga u što su se zakleli, pa sebe uvjeravaju da je jedino ispravno sve napustiti, dati mjesta nesigurnosti i skrajnjoj obeshrabrenosti. Stanje nije nimalo svijetlo u svijetu, jednako problemi u Crkvi, da ne govorimo o našoj zemlji i zemljama, našoj župi, jednako u svim našim obiteljima – u mojoj obitelji i kući. Postavljam pitanje i svi se jednako pitamo i tražimo odgovor – tko nam može i tko će nam pomoći u svemu ovome? Gdje je sve ono što sam sanjao ili što smo sanjali kao mlađarci, u što smo se kleli, zakleli i prihvatili? Pitam se jesam li se prevario ili su to bile mladenačke iluzije braka, obitelji, svećeničkoga zvanja? Jesam li sada ovim i sličnim razočarenje drugima oko mene, obitelji ili Crkvi? Nastavi čitati

21. NKG – NEDJELJA – Propovijedi (A)

Sve religije jednake?

Mt 16,13-20
Ovaj raširen slogan dobro izražava prevladavajuće stavove današnjih ljudi, barem na Zapadu, kada je riječ o odnosu između različitih religija. U susretu sa sljedbenicima drugih religija treba li kršćanin razgovarati o pitanju istine ili se samo smješkati i ljubazno klimati glavom, isticati da je jedino važan mir, tolerancija, nenasilje?
U dijalogu s drugim religijama, od Drugog vatikanskog sabora pa do danas, Crkva je nastojala najprije istaknuti ono što je zajedničko između kršćanstva i nekršćanskih religija, a potom ukazati i na razlikovanje, na ono što je vlastitost i posebnost kršćanske vjere. Uza svu otvorenost za druge religije, kršćanin treba ponajprije čvrsto stajati u vlastitoj vjeri i čitavim svojim bićem u njoj živjeti.
A vi, što vi kažete, tko sam ja? (Mt 16,15) Isusovo pitanje ključno je za kršćansku vjeru i kršćanski identitet. Tko je Isus? Tijekom povijesti kršćanstva razvile su se bezbrojne predodžbe o Isusu. Često se stvarala slika o Isusu u službi vlastitih interesa, uvjerenja i predrasuda. Mnogi su kršćani propagirali ‘svoga Isusa’ kako bi potkrijepili vlastiti ograničeni pogled na svijet i Božju istinu. Zbiljski Isus nadilazi sve te povijesno uvjetovane slike o Njemu. Nastavi čitati

Nedjelja – Nedjeljne propovijedi – 19. NKG (A) – “Tko je ovaj da mu se i more pokorava?”

oluja 21aIsus je već u svom prvom nastupu u Kani Galilejskoj dao hranu – pretvorio vodu u vino i time pokazao svoju moć nad jelom i pićem. Ovdje nahranjuje ponovno malim brojem krušćića veliko mnoštvo, pa potom, opet poslije molitve, pokazuje svoju moć nad vodama, pobješnjelim morem i vjetrom. Dolazi svojim učenicima u nevolji, sustiže ih koristeći se svim ovim moćima i silama što se nalaze u njegovom Tijelu. (Slika je Rembrantova)
Zar barka, u kojoj se nalaze Apostoli, nije buduća Crkva koju potresaju tolike nevolje, biju oluje i baca more na sve strane, i to u mrkloj noći. Ona je i ostaje nepobjediva jer joj je kormilo u Kormilara Krista i tako pobjeđuje sve nevolje i napasti koje su u njoj i snage što ustaju protiv same nje, jednako onda i danas.
Ne zaboravimo da Isus dolazi s molitve kao i dan prije kada je nahranio čudesno mnoštvo. Dakle i po ovome danas nama poruka: nema prepreka, nema oluje, nema nepobjedivih valova za one koji traže zaštitu i pomoć od Njega, punom vjerom i punom snagom – “Sve mogu u onome koji me krijepi!” (Sv. Pavao)
Dakle, prošle nedjelje smo čuli evanđelje o čudesnom umnažanju kruha i čudesnoj hrani za pet tisuća ljudi, osim djece i žena. Isus je prije toga se povukao u osamu i najprije se pomolio svome Nebeskom Ocu, pa zatim ozdravljao bolesnike i onda čudesno nahranio mnoštvo. Mi bismo danas rekli da je ovo sasvim normalo. Da, tako je: normalno je pomoliti se Bogu i zazvati njegovu pomoć i blagoslov prije svakoga našega čina. Međutim, mi danas jednako čujemo iza kako je nahranio i otpustio mnoštvo, Isus se ponovno povlači u osamu da se pomoli, a to znači da zahvali svome nebeskom Ocu na daru, pomoći i blagoslovu koji je dobio. Hoćemo li reći i za ovo da je normalno. Da, ovo je normalno za Isusa, ali za običnoga smrtinka ovdje nestane logike. Rijetko znamo zahvaliti za ono što dobijamo od Gospodina i od bližnjega. To je mana i one devetorice koje je Isus izliječio, to je bila mana tolikih, to je mana i danas naša. Nije uzalud nastao među narodom onaj stari primjer kada je Dobri Bog pozvao na gozbu sve kreposti. Sve su se međusobom poznavale i pozdravljale ali dobročinstvo i zahvalnost se uopće nisu poznavale. I ovdje mi znamo zašto?!
Svi mi znamo moliti i tražiti kako od Boga tako i od ljudi, ali kada treba zahvaliti onda nas nema. Malo je čudno da je nas svaki tako osjetljiv i ćudljiv kada nam je drugi nezahvalan, a nikako da se upitamo jesam li ja takav drugima i da li je to za drugoga tako ružno, da sam mu ja nezahvalan. Ne treba tražiti ni onu kada je filozofa spasio mornar jer nije znao plivati, pa je čitava života ga podsjećao da mu je dužan život, tako da je na koncu filozof zažalio što ga spasio, onda, pa ga čitav život duši. Bolje bi bilo da ga je odjedamput pustio da umre, nego ovako. Dakle postoji jedna lijepa prirodna granica, kako u pitanju i moljenju, isto tako i u zahvaljivanju, a rekao bih i u traženju zahvalnosti. Međutim, uvijek je bolje izbjeći tražiti zahvalnost jer se odmah gubi ona “prirodna” granica, jer nije prirodno tražiti da ti se netko zahvali, osim kada se uči mlađe za odgoj.
Dakle, možemo lijepo svaki naći danas sebe i ispitati najprije kako i koliko sam zahvalan Gospodinu Bogu, svojim bližnjima koji su u mene toliko truda i svega ostalo ga uložili? Što sam propustio i što se dade nadomjestiti? Nikada nije kasno za zahvalnsot i Bogu i čovjeku, jer su nam toliko dali i daju da ne možemo nikada dovoljno spoznati i postati svjesni. Okrenimo malo naše oči od nas i od naše samodostatnosti pa ćemo vidjeti da su drugi previše nama dali i daju.Veličina velikoga čovjeka je u znanju tražiti oproštenje za načinjene pogreške i uvrede i u znanju zahvaljivanja. Velik nitko nije postao bez ovoga dvoga, a svatko tko ovako postupa je uistinu velik.
“Mlada smokva nije donosila roda. Prolazili su pokraj nje, ali na nju nitko nije svraćao pozornost. Svake godine kada bi i druga stabla zelenila, tako je činila i smokva. Druga bi stabla ljeti i u jesen davala obilan rod, ali smokva kao i do tada. Čuo se uzdah mlade smokve:
– Kako bih ja bila sretna kada bi me ljudi toliko hvalili kao druga stabla. Mislim da bi mi bilo dosta da jedne godine donesem obilat rod na njihovo zadovoljstvo.
Napokon je došlo vrijeme da se i na smokvi ugleda rod. Došlo je ljeto kada je smokvino stablo bilo prepuno smokava. Sunce je pomoglo rast i zrijanje, a sve je to sobom nosilo slast i miris. Nije moglo proći, a da to ljudi ne opaze. Dapače, zaklinjali su se da nikada do tada u životu nisu vidjeli smokvu da je donijela tako obilat rod kao ova. Odmah su se počeli natjecati tko će više ploda ubrati i više se okoristiti.
Spretniji su se popeli na stablo i ubirali rod. Oni koji se nisu mogli penjati, saginjali su grane i tako ih lomili. A one najviše grane koje su bile nedokučive, odmah su bile određene za pilanje. Tako je nakon obilna roda smokva doživjela da je bila sva polomljena i skršena, poradi svoje slasti i svoga mirisa”(L.da Vinci,Mabić,Usp.III.180).
Ova smokva može meni predstavljati najprije Gospodina Boga, zatim naše roditelje, dobročinitelje, tolike dobre ljude, ali moram se ja pitati koliko sam ja grana skršio i boli nanio tolikim smokvama, i jesam li im se zahvalio i da li se zahvaljujem upravo od Gospodina Boga pa do onoga najzadnjega dobročinitelja, za kojega i ne moram znati. Kada ja okusim sudbinu smokve, onda dobro vidim što drugi rade, ali moram se pitati da li je isto sa mnom, i da li se pitam kada ja postupam kao oni koji hoće miris i slast od Boga i čovjeka po svaku cjenu, a na koncu nikakve zahvalnosti.
Ovdje bi bilo ono normalno s početka evanđelja. Normalno je da se Isus zahvalio! Da, to je točno i tako treba, ali ostaje pitanje meni, tebi, svima koji slušamo danas ove riječi. Zato odgovorimo odmah danas i to primjerom zahvale i primjerom zahvalnosti, od majkina ili ženina ručka, koji ćemo blagovati po dolasku iz crkve, do velikih darova života koje nam Svemogući svaki dan udjeljuje kao svojoj ljubljenoj djeci.
Gospodine, hvala Ti! Nauči nas da budemo Tebi i svima zahvalni kao Tvoj Sin Tebi. Po tome ćemo svjedočiti da smo jeli i da jedemo Tvoj Kruh Života i Tvoju vječnu hranu što nas s Tobom veže.

oluja 22

“Tko je ovaj da mu se i more pokorava?”

fra Franjo Mabić

Krotka sam i ponizna srca

Krotka sam i ponizna srca 14. NKG/A

Mt 11,25-30

Postoji izreka po kojoj svaki čovjek na ovoj zemlji nosi svoj “svežnjić” odnosno teret. U religioznom govoru možemo kazati: Svaki čovjek nosi svoj križ na ovome svijetu. To znači: kako god čovjek planira i predstavlja sebi svoj život, on će se u životu susresti i s mnogo nevolje. Različite su vrste protivljenja, možda baš neprijateljstava. Može biti patnje i bolesti a neizbježna je smrt.
Netko može reagirati na način sjete, tuge, očaja, pa kazati: “Moj život nema smisla, ja neću uspjeti biti sretan.”
Drugi će opet kazati: “Što bih se ja brinuo za sve te teškoće, jednostavo činim tako kao da to nije istina odosno svemu tome izbjegavam. Uživam život i ne brinem se za druge ljude. Glavno je da meni ide dobro. Što me se tiče patnja drugih!”
Kršćanska vjera pokazuje nam drugi put, kako mi sa svakim našim križem i nevoljom koje ne tajimo, možemo ophoditi. Da, istinito je, mi ne možemo odbaciti križ, a i onaj koji tako čini, kao da bi to bilo moguće, jednoga će dana ponovno doći po njega. Nastavi čitati

Duhovi – Nedjeljne propovijedi – (A)

D U H O V I.jpgD U H O V I “A”
Sveti Luka u Djelima opisuje dolazak Duha Svetoga na posve jasan i prepoznatljiv način, po onom vjetru, po ognjenim jezicima, po jezicima koje govore i razumiju, a da ga jučer nisu znali. To su osjetljivi prirodni fenomeni koji i danas izazivaju tolike komentare i tolika tumačenja – egzegezu. Međutim ovdje treba ne zaboraviti jednu veliku činjenicu, a ta je da Duh Sveti dolazi apostolima, Blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj rodbini i okupljenima ženama i ostalima dok su u molitvi. Oni su jedno srce i jedna duša koje dolazi ojačati i ohrabriti Duh Sveti i dati tako njima svoj pečat da krenu naprijed. Zato se ova svetkovina i ovaj događaj i drže jednim od rođendana Crkve. Nastavi čitati