04. VAZ – PROPOVIJEDI – AB

Ovu podulju usporedbu, braćo i sestre, Isus je ispričao svome slušateljstvu iza kako je ozdravio slijepca od rođenja. Farizeji mu nisu vjerovali, zanijekali su mu čudo, a ozdravljenjoga su potjerali. Isus osuđuje njihovu sljepoću nazivajući ih lopovima i ubojicama, pa im stoga daje prijekor ovom usporedbom.

Ovaj je jezik, kao i pojmovi pastir, stado, ovce, ovčinjak, poznat u Bibliji od prve pa sve do zadnje stranice. Isus se zato služi i usporedbom i rječnikom da bude jasan i razumljiv svima. Pastir je vođa stada, njegov je štap potpuna sigurnost ovcama, ili kako kaže Isus ” on mora dovesti ovce u ovčinjak, a ovce će slušati njegov glas”. Nije nikako ni za zanemariti činjenica da pastir nije samo vođa, već je on ujedno i onaj koji je neprestano sa ovcama, i na putu i mirovanju. Psalam 22 kaže:”Ne bojim se nikakva zla jer si ti sa mnom, štap tvoj i palica tvoja utjeha su meni”. Isus to još pojašnjava kada kaže da Dobri pastir ne spašava najprije sebe, već najprije spasava ovce, odnosno dijeli njihovu sudbinu, pa ako je potrebno braneći ih daje i svoj život za ovce svoje.

Danas je ovdje nasuprot pastira lopov i ubojica ovaca. Oni su daleko od ovaca, nisu sa svojim stadom, a u opasnosti su prvi koji spasavaju svoju glavu, a ostavljaju na milost i nemilost ovce. Isus ovdje jasno primjenjuje ovu usporedbu na tolike pojedince i skupine svoga vremena: svećenike, pismoznance, političare, možda i same zelote, koji su bili veliki protivnici Rimljana, a od njih većina je štitila samo svoje privilegije ili ostvariti svoje naume, a najmanje staviti se na raspolaganje braći i služiti im. U svemu ovome sada izlazi veoma lijepa slika Dobroga Pastira koji u sebi ujedinjuje dobrotu i ljepotu, radost i svijetlo, ljubav i nježnost, što sve ulijeva nadu i povjerenje ovcama, i zato ga slijede i s njim žive. On živi s njima i za njih.

Danas je dan duhovnih zvanja, pa bi bilo pogrešno zaključiti da se ovo odnosi samo na ljude koji su predvodnici u Crkvi. Da, odnosi se na njih, ali jednako na sve nas. Svi smo pozvani u njegov ovčinjak i doprinijeti svojim djelovanjem da ovčinjak svaki dan postaje jači i veći, da okuplja nove ovce, a da ove koje su u njegovom stadu znadnu čuti glas Pastira i slijediti ga, a ne kao oni kojima Isus danas govori ovu usporedbu. Oni se kunu u svoj narod i za njegovo dobro, ali Isus zna da nije tako. Pokušava im oči otvoriti i izliječiti njihovu nevjeru, laž i sljepoću. Međutim to nije bilo moguće; kada nisu vjerovali da je ozdravio slijepca pred njihovim zdravim očima, kako će mu ovo prihvatiti. Aktualnost evanđelja je i danas ovdje. Mi olako vidimo danas pastire i predvodnike u crkvi i olako im predbacujemo da su samo vođe, da su podaleko od vjernika ili da trebaju biti sa svojim stadom neprestano, da dijele sudbinu stada u životu, radosti i patnjama. Sve to može biti točno, ali bi bilo mnogo ljepše, a zacijelo i točnije, kada bismo mi svaki sebi ovo rekli i primjenuli na nas same pojedinačno. Koliko ja pripadam Isusovu ovčinjaku i stadu? Koliko više sam mogao doprinijeti da stado napreduje u svakom smislu, a nisam? Koliko sam puta čuo poziv Dobroga Pastira, a ja sam se oglušio? Jednako se ovdje svi moramo pitati bilo da smo pastiri, predvodnici u Crkvi, mi svećenici, ali jednako vi roditelji koji ste pastiri u obitelji i jednake dužnosti u tome imamo, s razlikom što su naša stada veća i odgovornost u vjernosti ovoj zadaći veća. No, nitko nije niti može biti isključen. Ako se ne osjeća ili nije u poziciji pastira jest u poziciji člana stada. Tu su dužnosti koje treba izvršavati, ako se želi dobro stadu i ako se želi biti suradnik Dobroga Pastira. Tko će nas obraniti od lopova i ubojica, ako li ne on. Mnogi su se u povijesti pojavili i htjeli povesti ovce, ali im stado nije povjerovalo jer nisu bili ni sa stadom, niti dijelili sudbinu stada, kako to čini Dobri pastir i polaže svoj život za ovce svoj.

“Polovinom sedamnaestog stoljeća Židovi skoro da su bili van sebe od radosti. Od Španjolske do Rusije se pročuo glas da se ukazao Mesija. Njegovo je ime bilo Sabbatai Zvi.

Bogataši su užurbano dijelili svoja bogastva siromasima. Mnogi su odvažno i odlučno činili pokoru za propušteno u životu. Izmišljali su teške pokore; od ukotrljavanja u snijeg do spavanja sa što težim kamenom na grudima, ne govoreći o bičevanju i sličnom samo da bi s Mesijom zaslužili ulazak u Obećanu Zemlju.

On je naredio da više ne tuguju za Sionom jer će on to vratiti. Jedna djevojka Židovka u Poljskoj često je sanjala da će se udati za Mesiju i to joj se obistinilo. Vjerovala je da je to Božji pomazanik.

Dočuo je to sultan i pozvao ga: “Ako si glasnik Božji, to pokaži i mi ćemo te slaviti. Moji će te borci na par mjesta probiti kopljem, i ako ne umreš svi ćemo te priznati Mesijom. Međutim, ako nisi Mesija moraš prihvatiti našu vjeru ili izaberi smrt.”

Ni trenutka se nije dvoumio. Obukao je sultanovu odjeću i prihvatio Muhamedovu vjeru. Poslije toga jasno je rekao sultanu: “Ja nisam nikakav Mesija, ja sam samo ponizni podložnik Njegova Veličanstva.”(TiM,Mabić/Jukić,Pr.V.133).

Židovi, kako znamo nisu prihvatili Isusa, a olako su povjerovali Sabbatai Zvi. Nažalost, ljudi lakše vjeruju ovakvima nego Utjelovljenoj Istini. U svakom stoljeću je bilo ovakvih prevaranata koji su vukli milijune osoba i sebe zvali raznim spasiteljima, dobrim pastirima, a uglavnom su koristili nezadovoljstva naroda ili izrabljivali njihove jade, kao što je danas Isus upravo ljut na ove kojima govori. Zato im ovako oštro i jasno govori, jer se kunu u ime naroda, a na prvom mjestu je njihov probitak i njihova osobna korist.

Isus je dopustio da ga probode koplje. Postao je i ostao Onaj koji daje život za svoje ovce. Stoga je uvijek veoma važno dobro pogledati svako novo ime u vjeri. Znajmo da postoji samo jedno Ime, kojemu zahvaljujući ljudi se mogu spasiti, ako hoće. To je Dobri Pastir! Molimo ga da mognemo vječno ostati u njegovom stadu i slušati njegov glas!

03. KOR – NEDJELJA – PROPOVIJEDI (B)

Isusovo čišćenje hrama postalo je simbolom, znakom za uvijek iznova potrebno čišćenje. Isus nije želio da se jeruzalemski Hram izopači i pretvori u trgovačku dvoranu, da postane godišnji sajam trgovine: Isus tjera sve njih iz hrama, trgovce i mjenjače. S bičem od užeta tjera ih zajedno s ovcama i volovima.
Ta Isusova energična akcija postala je poslovična: “Istjerati iz hrama”, što je slika za mnoga potrebna čišćenja, odstranjivanje svega što ne valja. Svi mi trebamo od vremena do vremena jedno takvo snažno “uskrsno čišćenje”. Naravno mislimo najprije na samu crkvu. Na svakom hodočasničkom mjestu cvjetaju štandovi, cvjeta trgovina svijeća, devocionalija, uspomena. Bi li Isus i danas sve to bičem “istjerao iz hrama”?
Isus prije svega nikada nije išao za vanjštinom. Čišćenje hrama treba pokazati Crkvi da je ona zajednica ljudi koji tako reći trebaju oblikovati živu kuću Božju. Nismo li mi nju učinili natkrivenom tržnicom taština, mjestom borbe suparništava? Tu se bore “konzervativni” i “napredni”, osporavaju jedni drugima vjeru, a ljubavi se često malo osjeća. Pokušajmo predočiti Isusa koji bi htio protjerati svađe iz hrama svoje Crkve. Crkva treba biti “kuća Oca mojega”. Ako smo svi mi njegova djeca, zar ne moramo tada drukčije ophoditi jedni s drugima?
Hram kojega Isus želi očistiti, to sam također ja sam! “Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga?” Tako pita Pavao svoje zajednice. Što bi sve Isus protjerao iz moga srca, iz mojih misli? Kakvom se trgovinom bavim u svojoj nutrini? Kakvog sve smeća ima u mojoj duši? Gdje bi bilo potrebno kod mene uskrsno čišćenje? Uskrsna ispovijed je jedno takvo veliko čišćenje. Ona jednostavno čini dobro!
Isus u današnjem evanđelju daje i drugi poticaj za razmišljanje. Isusu je postavljeno pitanje: “Tko ti je dopustio da to smiješ činiti?” Njegov odgovor zbunjuje slušatelje: “Razorite ovaj hram, i ja ću ga u tri dana podići.” Kako? U tri dana? Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram. Isus je govorio o drugom hramu, hramu svoga tijela, o samom sebi. I to će tijelo stvarno biti razoreno, uništeno: na križu. I nakon tri dana opet će ustati kad Isus uskrsne od mrtvih.
To je dublji smisao prizora sa čišćenjem hrama. Kao što je Isus kroz patnju i smrt došao do uskrsnuća, tako trebamo i mi kroz mnoga čišćenja, patnju ili bolest, kušnje ili neugodnosti biti očišćeni, da po Isusu sagrađeni, ponovno postanemo novi, uskrsnemo!
I kao što se to događa u osobnom životu, tako je to i u životu Crkve. I ona mora kroz mnoge kušnje. Treba postati očišćena i obnovljena. Isus čisti Hram, svoju Crkvu. On želi da ona bude “kuća Oca mojega”, za mnoge ljude dom u kojem se osjećaju sigurni, zaštićeni.
Fra Jozo Župić

03. NKG – PROPOVIJEDI – AB

III. TJEDAN KROZ GODINU – NEDJELJA
03. NKG  – TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

NEDJELJNE PROPOVIJEDI

ČITANJA:
1Sam 3,3b-10.19; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 6,13c-15a.17-20; Iv 1,35-42

Danas bismo mogli olako pomisliti da se svećenik zabunio i pročitao nam jedan od evanđeoskih ulomaka koje nam Sveta Crkva predlaže u Došašću. No, braćo i sestre, to nije nikakava omaška ili samovolja svećenika već samo izvršavanje zadaće u Svetoj Crkvi, uostalom, kao i svake druge nedjelje.
Danas imamo pred nama Ninivu, veoma pogansku, koja prihvaća Božju Riječ i obraća se i imamo Kristov poziv ispunilo se vrijeme, približilo se kraljestvo nebesko, te,obratite se i vjerujte evanđelju. Što ovo znači danas nama ovdje i sada okupljenima?! Ispunilo se vrijeme znači da je ono vrijeme koje je tisućljećima isčekivano i po prorocima i Božjim slugama pripremano došlo. Osim ovoga koje je došlo drugoga nema, nema drugoga svijetla i drugoga spasenja; vrijeme je isteklo. I upravo kao što su ninivljani spremno i trenutačno prihvatili prorokov poziv tako i svaki od nas mora prihvatiti Kristov poziv i poći za njim, upravo kao i pozvani apostoli u Evanđelju.
Mi smo rođeni, baš u ovom zadnjem vremenu, u tom konačnom ispunjenom vremenu. U ovom ispunjenom vremenu naše kratko i sitno bivovanje mora zaslužiti vječnost samo prihvaćanjem Kristove Vesele Vijesti. Ako prokockamo ovaj trenutak, prokockali smo svu našu vječnost. Obraćenje u biblijskom smislu znači promijeniti način mišljenja i prihvaćanja, promijeniti dojučerašnji pogled unaprijed i sve one planove koje smo prije stvorili i imali. Jedino što vrijedi je vjerovati Evanđelju, upravo onako kako su ninivljani spremno prihvatili riječ proroka i obratili se – preokrenuli svoj život potpuno po prorokovoj riječi.

27. NKG – NEDJELJA – PROPOVIJEDI (A)

Biblijski svijet, a tim i svijet Isusov i njegovih učenika prisno su povezani sa vinogradarstvom. U židovskoj religiji vino je važan dio koji se spominje uz religiozni objed. Kod svečane pashalne gozbe, kod takozvanog Sedera, Pashe predviđene su četiri čaše vina, s vlastitim molitvama. Kad Isus drži u Jeruzalemu svoju posljednju pashalnu večeru, on je govorio riječi nad blagoslovnom čašom koje su do danas srce svete mise: “Ovo je kalež novoga i vječnoga saveza, moja krv, koja se za vas i za mnoge prolijeva…” Vino, promijenjeno u Isusovu krv, stoga je posvuda u svijetu gdje se slavi misa, bitni dio kršćanskoga života.
Nikakvo čudo, da je Isus često upotrebljavao sliku vinograda, da bi pojasnio svoju poruku. Svi njegovi slušatelji točno su znali o čemu on govori. Već u Starom zavjetu bilo je uobičajeno da su proroci govorili o Božjem narodu, o Židovima kao vinogradu Gospodnjem. Izrael je kao jedan od Boga zasađen vinograd, dobro obrađivan i skrbljen. Od toga vinograda, očekuje Bog, vlasnik, dobar urod.
Isus prihvaća slikoviti govor proroka. Ali on nadodaje potpuno novi element: “Naposljetku posla domaćin k njima sina svoga misleći: poštovat će mog sina.” Isus unosi samoga sebe u prispodobu. Oni prije njega poslani od Boga bijahu sluge Gospodareve. Isus tim misli na proroke koje je Bog slao svome narodu. On je više od proroka. On je sin. On je Božji posljednji i najviši glasnik. Isus nije mogao jasnije kazati tko je on sam. Njegovi slušatelji su razumjeli. Oni su se pobunili ili su mu vjerovali.
Nitko ozbiljan ne može tvrditi da bi Isus držao sebe “samo” za proroka. On je bio osvjedočen, da ima poseban odnos prema Bogu: ne sluga nego sin. Do danas se razdvajaju duhovi.
Što Isus govori u svojoj prispodobi svojim slušateljima, snažna je hrana: Ako mene odbacite, tada ste odbacili posljednjeg Božjeg glasnika. Tada vas Bog sa svoje strane može samo odbaciti. Nije li Bog to učinio? Nije li Bog odbacio židovski narod, nakon što Isus, Sin Božji nije prihvaćen nego je ubijen? Tako završava prispodoba. Ona prijeti odbacivanjem židovskoga naroda po Bogu.
Je li do toga došlo? Je li Bog “razbaštinio” Židove? Kršćani su to često tvrdili s tragičnim posljedicama za Židove. Ipak Isus je drukčije postupio. On je preokrenuo prijetnju. Dao je svoj život za svoj narod. I za nas sve. Svi bismo trebali spadati u “razbaštinjene”. Za sve nas on je prolio svoju krv, za Židove, kršćane i za sve ljude. To slavimo, kada podižemo vino u misi koje je postalo Isusova krv, svima nama na spasenje.
Fra Jozo Župić

Nedjelja – Nedjeljne propovijedi – 21. NKG (A)

“Ti si Krist, Sin Boga Živoga!” “Ti si Petar, Stijena i na toj Stijeni sagraditi ću Crkvu svoju!” Petar daje Isusu odgovor tko je On za njega, a Isus mu uzvraća prvenstvom među apostolima. Apostoli se nisu namučili dati odgovor Isusu. Odgovorili su onako kako su mislili oni oko njih, počevši od Heroda koji je mislio da je ustao Ivan Krstitelj, pa do ostalih koji ga drže Jeremijom ili Ilijom. Danas je red na meni i tebi da damo odgovor tko je Isus za mene i tebi, pa onda tako i usmjeriti vlastiti život prema ovom odgovoru.

“Nekoliko časnih sestara Istočne Crkve je radilo u koncentracijskom logoru u Sibirskoj divljini na teškom radu sječe šume. Nedaleko njih su bile barake zatvorenika koji su radili isti posao. Jedne večeri, dok su časne sestre bile u molitvi oko jedne pećice, netko je pokucao na vrata.

Skoro divljim glasom je zavikao: ”Otvorite, ništa vam se neće dogoditi. One nisu imale nakanu otvorili jer su se bojale, ali kada je glas zagrmio: ”Otvorite ili ćemo razvaliti vrata”, one su otvorile.

Kada su otvorile vrata ušlo je dvadesetak snijegom obijeljenih ljudi, tako da su jedva stali u njihovu baraku. Jedan od njih je sestrama koje su još u strahu rekao: ”Čuli smo da ste kršćanke i da molite. Govorite nam o Bogu. Svećenika nismo vidjeli već trideset godina. Recite nam nešto…”

Od te večeri baraka je postala tajna crkva gdje su se zatvorenici redovito okupljali. Sestre su ih poučavale u vjeri, učili ih Evanđelje i molitve koje su već davno svi zaboravili. Neke od njih, mlađe, su i krstile. U zamjenu ovi ljudi, kažnjenici za svagdanja zlodjela, su zamjenjivali sestre u teškom radu, (Naime svatko je morao usjeći određenu mjeru drva do večernje kontrole, tako da se moglo drugima pomoći.) dajući tako priliku sestrama da više vremena posvete molitvi i vjerskom životu.

Tin Ujević kaže da nema ni dobra ni zla vremena. Mi smo oni koji blagoslivljamo ili proklinjemo vrijeme. U svakom vremenu ima i previše blagoslova, samo je pitanje želimo li mi blagoslov…”

Nađi svoj put i njime kroči… ne zaboravi svoj put niukakvim okolnostima.(R.W.332).

Namjerno sam započeo,neuobičajeno,ovim primjerom samo da se još jednom pokaže i potvrdi ova Isusova da je vrata paklena neće nadvladati. Bilo je paklenih vrata u povijesti od Neronovih i Dioklecijanovih progonstava pa sve do našega doba u kojem su neprirodni i protubožji komunizam i nacizam htjeli kao paklena vrata nadvladati ove Kistove rječi, a ja bih se radije izrazio i rekao da su htjeli uništiti ovu Kristovu garanciju. Zar danas Rusija i njeni bvši sateliti, kao i Albanija i druge zemlje okovane službenom nevjerom ne dokazuju ovo. Nakon gotovo čitava stoljeća zabrana i zatiranja Crkva se kao feniks rađa i izlazi iz novih katakombi. Bilo mi se drago prisjetiti upravo ove garancije kada sam nedavno bio u Palestini na mjestu gdje je Isus dao Petru ovu garanciju, mijenjajući mu ime, zatražio je i dao mu novu misiju, novu zadaću, koju je Petar spremno prihvatio.

Zato mislim, da je danas radi prvoga čitanja bilo potrebno razmišljati o Primatu koji je Petar dobio, ali ostaje uz to jedno veoma bitno pitanje za svakoga kršćanina na koje treba dati odgovor, a to je “a vi što kažete tko sam ja?”

Zato prvi koji se moraju upitati, tko je Isus za mene moramo biti mi kršćani jer smo članovi njegove Crkve koju ni vrata paklena neće nadvladati. Ne trebamo niti smijemo za ovaj odgovor tražiti po našoj prošlosti kako su nas učili tko je Isus ili druge odgovore iz katekizma, treba nam osobni naš odgovor na ovo pitanje, tko je za mene Isus Krist?! Na ovo pitanje može samo odgovoriti onaj tko ga je susreo i tko ima osobno iskustvo života sa njim. Samo naše iskustvo i život s njime je već odgovor na ovo traženo pitanje, pa je uistinu uvijek bolje životom davati odgovor nego samom praznom teorijom. Zato ako samo ispovijedamo vjeru na misi vjerovanjem ulazimo u veliki rizik da to budu samo riječi i ništa više. Vjera Crkve u Isusa se mora vidjeti, pokazati, posvjedočiti u životu svagdanjem. Svatko od nas ima mogućnost pomoći drugome u ovome i utvrditi ga svojom vjerom da i drugi bude jači vjerom i svojom pripadnošću Kristovoj Crkvi, a pogotovo onima koji su u kolebanju i kojima treba pomoć braće sa čvrstom vjerom u Krista.

Petar je od danas u službi zajednici. On nije zapovjednik postrojbe, makar ona bila i Isusova, on je samo onaj koji će biti prvi sluga i u svemu. Biti će ono što je Isus bio njima i brat i prijatelj i sluga, i sve to u poniznoj ljubavi prema Bogu i braći koja ga budu okruživala i okružuju.

Zato sve ovo što smo čuli danas mora u nama proizvesti stres u savjesti da nas upita gdje sam to ja? Koji je moj odgovor za Krista; tko je on za mene? Što sam ja to učinio ili što činim, odnosno, što mi je činiti da i ja doprinesem da se Isusovo proroštvo i garancija – da je vrata paklena neće nadvladati, ispuni i mojim doprinosom, makar on bio i najskromniji? Koliko sam pravi ispovjednik moje vjere u Krista svakidašnjim dobrim djelima? Na koncu, moram se upitati da bih upotpunio ovu sliku, što to ja činim u zajednici Crkve i koliko sam joj u službi?

Iza svega ovoga pitam se, smijem li toliko puta upućivati pitanja zamjerke Crkvi i njenom vodstvu poslije svega ovoga? Ako ne doprinosim otkuda mi pravo negativne kritike i zamjerki. Nemam pravo kada puno doprinosim, kamoli ovako. Kako mogu ja kritizirati neku firmu samo za koju sam čuo i ne pripadam joj i ne doprinosim? Mogu li se ljutiti vođe i članovi? Zašto isti model ne bih primjenio na moje ponašanje prema Crkvi. Najprije ću nastojati biti u službi Crkve svaki dan i to poboljšavati, a zatim će i ova pitanja nestati, kada vidim koliko sam slab i nejak.

“Ti si Krist Sin Boga živoga…, a ja tebi kažem ti si Petar Stijena…”

Cezareja Filipova (Pan)… je mjesto zbivanja iz današnjega Evanđelja…

fra Franjo Mabić

20. NKG – NEDJELJA – PROPOVIJEDI (A)

Isus se taktički ili diplomatski povukao od domaćih protivnika da ih za neko vrijeme izbjegne, ali i da one ushićene svime što se dogodilo zadnjih dana, malo umiri i prizemlji. Prolazi kroz kananejski kraj – danas u Libanu – koji je bio uvijek – povijesno i danas i u Isusovom vremenu – protivan Židovima, kako svjedoči biblijska povijest i Josip Flavije, ali mu to ne smeta, niti ima bojazni. Isus nije ovdje došao propovijedati, ali On nikada ne prestaje izvršavati volju Očevu, s jedne strane, a s druge strane, glas se o njemu pročuo, pa ni ovdje nema mira i odmora, već ono njegovo poslanje u punoj mjeri i punom smislu. Ovdje se susreće neumorna ljubav majke prema svojoj kćerki i njezina duboka vjera u Boga, tu pred njom, makar On došao i po – njima neprijateljskoj – lozi Davidovoj. Ona Boga prizna je i Boga pouzdano moli. Zar ovo ne najavljuje i ne potvrđuje današnje Prvo čitanje – Božji odnos prema poganima koji Boga priznaju.
Okolni narodi Izraela i tuđinci koji su živjeli sa Izraelcima su mnogo puta iskazivali vjeru u Jahvea. Rekli bismo, sasvim prirodno i normalno jer i danas u našim svetištima Svetoga Ivana Krstitelja ili Svetoga Ante, pogotovo u Bosni i Hercegovini Svetoga Ilije, dolaze toliki drugih vjera da se začuditi. Neka dolaze i dobrodošli u svako naše svetište i svakom našem Božjem ugodniku, miljeniku i posredniku.
Međutim, svjedoci smo da tako nije bilo niti u Starom Zavjetu u Izraelskom narodu, niti u Novom, jer apostoli kao eksperti zabranjuju drugima prorokovati. Na ovo se lako danas nadovezuje “oštar” i za nas nerazumljiv dijalog, rekli bismo, od jednoga Isusa. Isus na ženinu molbu odgovara da ne priliči uzeti kruh ispred djece, a oni predstavljaju sinove Izraelove, i dati ga psićima koji ovdje prestavljaju druge vjere i narode, odnosno jednom riječju – pogane.
Neki od nas se mogu sablazniti nad Isusovim riječima sada, kada znamo da Isus jednako cijeni svako Božje stvorenje, a gledajmo što sada kazuje. Međutim zato su ovdje bibličari da meni i vama pojasne neke stvari koje nam očito nisu jasne. Pas je bio u Izraelu znak nečistoće, zato i danas je zabranjeno s pisma u javne lokale i prostore, ali isto tako na travnjake i cvijetnjake. Pas liže krv, a krv je život, kao što jadnoga Lazara dokrajčuju ližući mu rane (Lk 16,21). Tako je u kulturnom i javnom rječniku ondašnjega Izraela bio iskazan svaki poganin nečistim: rimljanin, grk, samarijanac… No, uvijek je bilo iznimki kako u Starom Zavjetu kao Rutha ili kao toliki kojima se Isus zadivio radi njihove vjere, kao satniku, samarijanki na zdencu, milosrdni samaritanac, kao i ovoj ženi danas. Bitno je iskazati veru i vjerovati, jer kako kaže sam Božanski Spasitelj, tko vjeruje već je spašen, a tko ne vjeruje već se sam osudio. Isus ovim činom priprema apostole na jedan tvrđi način za sutra, za njihovo sveopće propovijedanje svakom kraju, svakome narodu i plemenu.
Mislim da je sada potpuno drugačije, jer je Isus htio i radi slušateljstva, koje je uvijek tvrdo Židovsko, pokazati da je i on za zakon, ali taj se zakon može itekako dopuniti ljubavlju i razumijevanjem kojega baš uvijek nije bilo na pretek.
Dakle, jednostavno iza svega, Isus je objavio da je spasenje otvoreno svima, pa i poganima, jer je samo vjera bitna. Sazrijati će vrijeme da će Isus prekoriti na ovu temu farizeje da su zaključali Kraljevstvo Božje i ne daju drugima ući i njega, a sami ne ulaze. Zato će imati za nagradu da će svi oni psi (prostitutke i prostituti poganskih hramova koji su bili kao obredni) ih preteći u Kraljevstvu Božjemu. Možemo zamisliti kolika je to uvreda prepoštenim i samouvjerenim farizejima koji su bili jedini baštinici pravednosti i opsluživanja zakona, barem su oni tako držali.
“Ako vidiš utopljenika, baci mu uže i gledaj što prije izvući ga iz vode. Međutim ako vidiš da je to previše teško za tebe, nemoj to činiti. Zašto? Zato jer bi te utopljenik mogao povući u vodu i umjesto jedne mrtve osobe mogle bi biti odmah dvije.
Isto tako u put pojedinih osoba da obrate druge na Božji put spasenja je prepun opasnosti.Poznati su pokušaji tolikih kršćanskih mladića da pokušaju obratiti pojedine djevojke na kršćanstvo, pa su ostali bezuspješni, odnosno uspješni za drugu stranu jer su redovito završavali u grijehu.
Pazi, kada govoriš o duhovnim stvarima sa jednim svjetovnjakom uvijek si u opasnosti da preuzmeš njegov riječnik profanosti i time gubiš sve ono čime si bio oboružan na početku.
Kako možeš spasiti tuđu dušu ako najprije nisi zauzet da zadržiš čistom svoju, jer balvan i dlaka su uvijek aktualni, a pogotovu dlaka…(PRW:Mabić/Jukić V.247).
Zar danas Isus nije upravo od jednoga sablažljivoga govora, po našem mišljenju, svojom razboritošću za sebe, slušateljstvo i za samu tuđinku učinio. Ako nam je u svemu primjer i put zašto ga onda ne bismo slijedili i na ovom i ovakvom putu razboritosti koji vodi punom uspjehu.
Svetoga Franju Saleškoga su pitali jednoga lijepoga dana da im objasni kako on uspijeva ostati miran i dostojanstven, pogotovu kada raspravlja sa žučnim osobama koje ne znaju za dostojanstvo i staloženost. Njegov odgovor je bio sasvim jednostavan, ali ne za sve:
”Potpisao sam ugovor sa mojim jezikom: on mora šutjeti dok još vrije u srcu. Kada se temperatura smanji i srce preuzme normalan hod, onda jezik može započeti, ali više neće započeti kao što bi bilo na početku”(op.cit.248).
(Usp. Svaka voda je blagoslovljena kada se drži u ustima.)
Dajmo onima koji nas slijede, ne samo mrvice, makar ih oni i tražili, dajmo im puninu naše vjere koju ćemo, s Božjom pomoću i blagoslovom, potvrđivati svaki dan više da dobrim djelima. Tako nećemo biti oni osuđeni koji neće da ulaze u Kraljevstvo, a priječe druge, pa je logično i prirodno da ih stiže Božja kazna i da se ne samo mrvice već sva hrana uzima ispred djece i baca psićima, jer su psići postali vrjedniji i zaslužniji od Izraelove pojedine djece.
Primjer i pouka je danas jednako suvremena kao i onda. Razlika je u tome što mi moderni farizeji još gore vidimo ondašnja, pa samim tim još manje sebe nego oni.

Vjerom onoga slijepca i majka kananejka vapije: “Isuse Sine Davidov smiluj mi se!”

“O ženo, velika je vjera Tvoja!”

fra Franjo Mabić