Ima li smisla ići na Ispovijed

Ima li smisla ići na Ispovijed ako ćemo opet ponavljati grijehe? Da li je laž ili licemjerstvo obećavati da više nećemo griješiti?
Ponekad se ova dvojba ili nesigurnost može pojaviti u ljudima. Ako konstantno gledamo iste pogreške možemo pasti u napast pomišljati da li uopće ima smisla ići na Ispovijed. ‘Pa to ćemo ionako opet napraviti, očito je da nismo savršeni, ako ćemo biti pošteni možemo reći da ćemo opet sagriješiti’. Ako je s obzirom na iskustvo vlastite grešnosti očito da ćemo jednom sigurno sagriješiti pitamo se uopće o smislu odlaska na Ispovijed. Netko može pomisliti da nije možda i licemjeran ili da vara samoga sebe i/ili Boga.
Ipak, o čemu se radi.
Naša ljudska narav ranjena je istočnim grijehom. U potpunoj slobodi živjet ćemo tek u Nebu. Ovaj naš život bit će obilježen padovima. Iskustvo nas sve uči da smo grešni ljudi.
Što se samih grijeha tiče: mane i problemi su nam uvijek isti. Zato je svaka ispovijed grijeha gotovo uvijek ista.
Znači li to da od Ispovijedi treba odustati jer ‘ionako ništa ne možemo promijeniti’? Svakako ne! Grijeh je zlo za našu dušu, naš odnos prema Bogu, bližnjima i samima sebi. U većoj ili manjoj mjeri svaki grijeh je štetan.
Ispovijed je tu da ‘sanira štetu’ da se plastično izrazimo. Ispovijed naše stanje pred Bogom ‘svede na nulu, anulira pogreške’. Uvijek i svakome Bog pruža priliku da počne ispočetka. Ne postoji granica za Božje milosrđe! Kada se čovjek iskreno kaje jednostavno ne postoji zlo od kojega nas Bog ne može osloboditi. Zato odlazak na Ispovijed nije monotono ponavljanje istih stvari već zapravo prilika za novi i korjeniti početak, novo rođenje bez obzira na situacije koje prolazimo. Bog želi da na ovozemaljskom putovanju naš život bude neprestano uzdizanje prema Njemu. To je Ispovijed.
Ideja da Ispovijed nema smisla ili da pri tome varamo sebe i Boga može doći iz naše nesigurnosti, neznanja, dvojbe…ali i od Zla koje želi da definitivno odustanemo od povratka k Bogu.
Produbljivanje vjerskog znanja je važno ali ponekad s pitanjima ne treba previše razbijati glavu. Kao što je Gospa Bogorodica i Djevica i točka tako treba imati povjerenja da u sakramentu Ispovijedi susrećemo Milosrdnog Oca i da time činimo dobro.
Ne radi se o tome jesmo li mi ljudi grešnici ili nismo već o tome jesmo li svjesni toga i priznajemo li se takvima. Ako da onda nema straha za nas. Tek onda kad odustanemo od Ispovijedi možemo reći da gubimo bitku. Dokle god se ispovijedamo i kajemo možemo biti sigurni da idemo prema Nebu.

don Marin

1510 – SV. TEREZIJA AVILSKA -Strah od đavla?

Sveta Terezija AvilskaStrah od đavla?
Odgovor svete Terezije Avilske
Protiv neopravdana straha od đavla navest ću iz životopisa sv.Terezije Avilske (poglavlje 25,19-22). To je ohrabrujuće mjesto, dokle god mi sami ne otvorimo vrata đavlu:
“Ako je Bog tako moćan kao što znam i vidim, ako demoni nisu ništa drugo nego robovi, u što mi vjera zabranjuje sumnjati, što mi oni tada mogu učiniti kad sam služavka Kralja i Gospodina? Možda zato što se ne osjećam dovoljno snažnom da se suprotstavim čitavom paklu? Uzela sam u ruku križ i učinilo mi se da mi je Bog dao hrabrost. Ubrzo sam se osjećala tako preobraženom da se nisam bojala boriti sa svima i dovikivati im: “Samo dođite bliže. Budući da sam služavka Božja, željela bih vidjeti što mi možete učiniti!” Nastavi čitati

Duhovi su rođendan Crkve

Duh SvetiDuhovi su rođendan Crkve. No, naša Crkva nije neka atraktivna, mlada žena, nego stara dama. Na njezinu licu prepoznaju se tragovi duge povijesti. Preživjela je mnoge teške povijesne epizode… Današnji odlomak iz Djela apostolskih opisuje kako je Duh Sveti ispunio mladu zajednicu poput oluje, riječ je o pokretu, proboju, napuštanju bojažljivosti, o vatri i strasti… Bilo bi lijepo kada bi se i danas tako nešto dogodilo u Crkvi: oduševljenje, pokretljivost, odlučnost, odvažnost. Himni Duhu Svetom pozivaju na životnost, a ne na uspavanost. Mi smo ti koji držimo Isusovu poruku budnom. Svaki dan imamo priliku unijeti pozitivna iskustva, ‘silu odozgor’ u naš život, u naše kršćanske zajednice. Dopustimo da nas Duh Sveti pokrene! Od nemara za nadahnuća tvoja, oslobodi nas Gospodine!

Bijela nedjelja

 II. VAZMENI TJEDAN – NEDJELJA 
 Nedjelja iza Uskrsa zove se Bijela nedjelja.

Tako je nazvana po bijelim haljinama u koje su odrasli novokrštenici oblačili na Veliku subotu u noći (kod Vazmemog bdjenja), dan svoga krštenja, nosili ih tijekom tjedna, kao znak krsne milosti, a onda, u nedjelju poslije Uskrsa, odlagali.

I danas, djeca na krštenju dobivaju simbolički bijelu haljinicu. Bijela nedjelja ima u nas još i pučko ime: Mladi Uskrs ili Mali Uskrs.
Po istoj simbolici u bijelo se odjevaju krštenici kod primanja sakramenta prve pričesti, manje kod potvrde (krizme) i gotovo redovito kod vjenčanja.

Prijatelju, čovjek tako ne izmišlja!

Foto: James Emery, Flickr

Foto: James Emery, Flickr

A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima.Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. (1 Kor 15,17-19)

Kršćanstvo nije samo filozofija ili moralni sustav; cjelina kršćanske vjere ovisi o nekim nevjerojatnim povijesnim činjenicama. Ako neke stvari nisu dogodile, onda je cijela religija beskorisna .

Najvažnije je svjedočanstvo – tjelesno uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih. Kristovo uskrsnuće potvrđuje  Kristov identitet kao Sina Božjega a ujedno je i poraz nad Sotonom, grijehom i smrću. Sve ovisi o ovom čudu.

Da li se to stvarno desilo?

Navodim  3 povijesne činjenice o uskrsnuću, za one koji još ne vjeruju 😉 :

1) Nema tijela

U  1. stoljeću (ili čak i danas) lako se može dokazati da Isus nije uskrsnuo od mrtvih kad bi se pronašlo tijelo

Nakon njegove smrti na križu, Isusovo tijelo je stavljeno u grob, divovski kamen stavljen je na ulaz , grobnica je zapečaćena, a rimski stražari su postavljeni tamo da ga čuvaju po cijhnu života . Pa ipak, Isusovo tijelo nestalo je bez traga.

2) Na stotine svjedoka  uskrsloga Isusa

Kršćani ne vjeruju u Isusovo uskrsnuće samo zato što mu je tijelo nestalo. Uskrsli Isus se pokazao ljudima i to ne samo apostolima ili  njegovim učenicima, rodbini – Pavao nam piše o stotinama ljudi.

Evo što je NAPISAO u svojoj prvoj poslanici Korinćanima:

Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.. (1 Kor 15,4-8)

Znanstvenici vjeruju da je sveti Pavao pisao ovo pismo negdje oko 54 god. , što objašnjava zašto on kaže “većina ih još i sada živi.” Drugim riječima, ako on ne govori istinu, moglo se vrlo lako dokazati da je u krivu.

3) Lašci koji su dali život za svoju laž?

Svjedoci uskrsnuća bili su  spremni umrijeti strašnom smrću jer su znali što je istina 

Apostoli su  do kraja života govorili o Isusovom uskrsnuću , uprkos poniženjima, progonstvima i mučenjima, a od dvanaestorice njih jedanaest ubijeni su na najokrutnije načine tada poznate ljudima: Zbog čega bi učenici izmislili priču o uskrsnuću? Možda zbog ugleda? Bogatstva? Moći? Položaja?

1. Petar – raspet
2. Andrija – raspet
3. Matija – ubijen mačem
4. Ivan – umro prirodnom smrću
5. Jakov – raspet
6. Filip – raspet
7. Šimun – raspet
8. Tadija – ubijen strijelom
9. Pavle – odsiječena mu je glava
10. Toma – proboden kopljem
11. Bartolomej – raspet
12. Jakov, Zebedejev sin – ubijen mačem

Neki skeptici tvrde da su apostoli  nekako ukrali njegovo tijelo, a zatim lagali da su vidjeli uskrsloga Krista. Današnjem čovjeku teško je učiniti i najmanju uslugu drugom čovjeku, a kamoli da za drugog žrtvuje svoj život.

Ako dakle nije bilo uskrsnuća, već su apostoli ukrali tijelo kako bi u javnosti proširili drsku i suludu izmišljotinu o uskrsnuću , to bi značilo da je svih ovih 11 ljudi umrlo mučeničkom smrću svjesno propovijedajući vlastitu  laž. Zaista bi bilo teško naći 11 ljudi u cijeloj povijesti koji bi bili spremni na takvo nešto.

Apostoli Petar i Pavao zapečatili su svoja svjedočanstva vlastitom krvlju.

nijedan čovjek nije spreman umrijeti ako ne vjeruje da to čini za ISTINU 

Čovjeku 21. stoljeća  priča o uskrsnuću  zvuči kao bajka ili kao besmislica, ali zar je u vrijeme apostola ova revolucionarna ideja pobuđivala manje zaprepaštenja? Nije li upravo ta nevjerica, ta zadrška čovjeka prvog i dvadesetprvog stoljeća u odnosu na biblijsku tvrdnju da “kako po Adamu svi umiru, tako će po Kristu svi oživjeti” dokaz da uskrsnuće nije ljudska izmišljotina, već Božije rješenje za smrt? Upravo je na to mislio francuski književnik i filozof 18. st Jean-Jacques Rousseau kada je na sva osporavanja uskrsa odgovorio riječima: “Prijatelju, čovjek tako ne izmišlja!”

 

 

Zašto je Isus ostavio ubrus uredno složen u svom grobu nakon svog uskrsnuća?

Iv 20, 1-10Zašto je Isus ostavio ubrus uredno složen u svom grobu nakon svog uskrsnuća?
 Evanđelje po Ivanu (Iv 20, 1-10) nam govori da ubrus, koji je bio stavljen na Isusovo lice, nije bio bačen na stranu kao ostali povoji s njegovog tijela.  U Svetom Pismu Evanđelist nam točno navodi taj detalj:

“Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče:  ‘Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.’

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe.  Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.  Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući.”

– Je li to važno? Apsolutno!  – Je li to zaista značajno? Da!

Da biste razumijeli značaj presavijenog ubrusa, morate razumjeti malo hebrejske tradicije toga dana.

Presavijeni ubrus ima veze sa pojmom gospodara i sluge, a svaki židovski dječak je znao tu tradiciju.  Kad sluga postavlja stol za objed gospodaru, on se trudi postaviti stol baš na način kako to gospodar želi.

Nakon što je stol savršeno postavljen, sluga će pričekati, promatrajući sa strane, dok gospodar ne završi objedovanje. Sluga se ne usuđuje dirati stol dok gospodar ne završi.

Kada gospodar završi s objedom, on ustaje od stola, obriše prste, svoja usta i bradu, te taj zamotuljak salvete (ubrusa) baca na stol.  Sluga tada zna da smije počistiti stol, jer je bačen ubrus na stol (u ono doba) značio: “Ja sam završio.”

Ali ako je gospodar ustao od stola, presavio svoj ubrus i stavio ga kraj svoga tanjura, sluga ne bi smio dirati stol, jer je tako složen i ostavljen ubrus značio: “Vratit ću se.”

Shvaćate li sada što nam je Gospodin Isus poručio tim činom? Vjerujmo!

Osjećate li koliko nas On voli? Neće nas ostaviti same!

Božji blagoslov svima vama.

Razmislimo:

Učenici su pronašli povoje u koje je bilo zamotano Isusovo tijelo. Isus je doslovno izišao  (iz  grobnih povoja) od mrtvih.
• Koju “grubu odjeću” trebamo  ostaviti iza sebe?
• Koji teret Bog želi ukloniti iz našeg života?

 

 

 

VAZMENA NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEGA – Vjeronauk

Uskrsli IsusA ova su zapisana da vjerujete
Jedini razlog radi kojega su nadahnuti pisci zapisali Sveto Pismo je jačanje naše vjere. Sveto Pismo je knjiga koja nam pomaže da bismo utemeljili i osnažili svoju vjeru u Boga. Ona je vjerski zapis Duhom Svetim nadahnutih vjernika koji pomaže i sadašnjim vjernicima da razbuktaju svoju vjeru i da je po nadahnuću Duha Svetoga žive u svakodnevnom životu. Nastavi čitati

VELIKA SUBOTA – Vjeronauk – Kako s djecom razgovarati o Uskrsu?

pisaNICEKako s djecom razgovarati o Uskrsu?

Ono što najviše uveseljava djecu kad je Uskrs u pitanju su zečići, šarene pisanice i košarice te čokoladne poslastice. No, bit će i onih koji će vrlo direktno postavljati pitanja o tome zašto je Isus bio kažnjen i morao umrijeti.
Teško je djeci objasniti pojmove kao što su uskrsnuće, spas od grijeha ili vječni život, jer to su stvari koje i mnogi odrasli ponekad ne mogu do kraja shvatiti. Djeca nas o tome neće ni pitati, ali će ih zasigurno zanimati zašto je Isus morao umrijeti, ako je bio dobar.

“Zašto su ubili Isusa?”

Djeca znaju da je Isus bio dobar, oni uče na vjeronauku da je volio ljude, osobito djecu, da im je pomagao, da ih je učio i liječio. Stoga im neće biti jasno, zašto su ga oni izdali, mučili, ponižavali i ubili. Djeca su prilično osjetljiva na nepravdu, a situaciju u kojoj je netko dobar morao biti kažnjen, mogli bi shvatiti upravo tako. Nastavi čitati

Velika subota i Vazmeno bdijenje

Vazmeno, sveto trodnevlje je »prepuno kontrasta, suprotstavljenosti, tamnih kolorita koji su prožeti svijetlim točkama, kao što to na Veliku subotu pokazuje ogoljeli oltar i ozbiljnost suočena sa smrću te Psalam 23. koji govori o podizanju nadvratnika, kako bi ušao Kralj slave, što jasno upućuje na uskrsnuće«.  u starini, tijekom dana, Velika subota nije imala posebnu liturgiju, već je to bio »dan strogoga posta i žalovanja«.

Četiri jasno različita dijela ovoga slavlja upućuju na četiri naglaska. Prvi – »lucernarij« ili služba svjetla – veže se uz judeokršćansku praksu paljenja svjetiljke uz blagoslovnu molitvu. »Unoseći svijeću, upaljenu na novome ognju, u mračnu crkvu, evocira se Kristovo uskrsnuće. Svijeća je ognjeni stup koji je svijetlio Izraelu u njegovu prijelazu«, a uz najstariji rimski običaj da se uskrsna svijeća pali na svjetlu koje se čuva od Velikoga petka, »u 8. st. i nadalje, izvan Rima, svjetlo se uzima s nekoga drugog svjetla, vatre (poglavito u Galiji i Irskoj)«. Zato danas imamo i obred blagoslova vatre, ali i ukrašavanja svijeće: »Na svijeći je označen križ, tekuća godina te slova alfa i omega, kao znakovi početka i završetka.« Potom se u »potpuno mračnu crkvu unosi se simbol Krista-svjetla, čiji su dionici i vjernici koji pale svoje svijeće«. No, ono što je u tom dijelu obreda vjernicima zacijelo najdojmljivije sigurno je hvalospjev uskrsnoj svijeći – »Exultet«. Kroz povijest tekst se mijenjao, a sadašnji tekst vuče podrijetlo iz Galije (»Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela…«), ali je pod snažnim utjecajem Ambrozijeva stila

U drugome dijelu obreda – liturgiji Božje riječi : »Ritmičnost čitanja i psalama na dojmljiv način zahvaća cjelovitost povijesti spasenja do Uskrsnuća. Bilo bi dobro uključiti sva predložena čitanja, ali – ako se izabiru – nipošto se ne smije ispustiti čitanje o prijelazu izabranoga naroda preko Crvenoga mora, jer je u njemu sadržana slika Kristova prijelaza (pashe) iz smrti u život. Za vrijeme pjevanja Slave događa se svjetlosni ‘prasak’, praćen i zvučnim ekvivalentom zvonjave i svečanim pjevanjem uskrsnoga usklika ‘aleluja’ koji je tijekom korizme bio dokinut«, pa je jasno da je Aleluja »sastavni dio« obreda, a neki taj »poklik nazivaju i zaručničkom pjesmom vazmene noći. U tome prolomu svjetla i zvuka postiže se posebnost ozračja sakramentalnoga slavlja inicijacije u kojemu Crkva kao majka rađa novu djecu snagom Duha Svetoga«.

Ta je noć ujedno i povlašteno i najizvrsnije vrijeme za slavlje inicijacije i obred krštenja. Pri blagoslovu krsne vode svećenik jedanput ili triput uranja uskrsnu svijeću u vodu, uz molitvu da siđe Duh Sveti. U krsnome dijelu nalazi se i obnova krsnih obećanja, odricanje od zla i ispovijed vjere. Taj dio kasnije nadopunjuje škropljenje blagoslovljenom vodom uz krsnu pjesmu. Taj dio bdjenja završava molitvom vjernika.

Zatim se preporučuje da odrasli novokrštenici za pripremu darova na oltar donesu kruh i vino. »Čitava euharistija bdjenja sadrži: posebnost navještaja Gospodinove smrti, radosno slavljenje uskrsnuća i iščekivanje njegova drugog dolaska- Vazmeni govor stapa ljudska iskustva u životni sok izričaja čežnje za istinom koja je sposobna pomaknuti grobni kamen. Vazam se hrani tamom, ali živi od svjetla.«

Ivan Šaško

SINE, SAMO NAPRIJED…

SINE, SAMO NAPRIJED…

Djeca su učila križni put idući od postaje do postaje. Kod četvrte, gdje Isus susreće svoju Majku, vjeroučiteljica objašnjava kako je susret bio prebolan da bi Marija išta riječima Sinu rekla. U njenom pogledu bilo je sve. Pitanje je bilo: što je Marija svojim pogledom Sinu poručila? Javi se netko s odgovorom: “To nije fer! Ostavio si me samu…” Netko drugi: “Zašto??? Zašto baš meni to da se dogodi?” Konačno, curica neka digne ruku: “Marija je pogledom rekla: Sine, samo naprijed! Ne odustaj!” To je, uistinu, rekla. To govori i nama, i svi anđeli naši: “Sine, samo naprijed!”