XVIII. NKG – PONEDJELJAK
18. NKG – Svagdan
VJERONAUK
Tada Isus počne s njima govoriti i reče im: „Ne bojte se, ja sam. Na to mu reče Petar: „Ako si ti Gospodine, zapovjedi da dođem k tebi preko vode. I reče mu Isus:dođi!» (Mt 14,27-29)
Ima situacija u kojima se pokazuju tipično ljudska ponašanja. O takvoj situaciji se govori u sljedećem primjeru. Tu se govori o cirkusantu koji je u nekom gradu, preko trga, razapeo svoju žicu na kojoj je htio izvesti točku koja je publici oduzimala dah. Na trgu je vladala mrtva tišina dok se on provozao svojim kolicima na jednom kotaču. Na kraju se prolomio aplauz, ljudi su bili oduševljeni.
Tada on poviče mnoštvu: »Vjerujete li da će mi uspjeti prebaciti kolica istim putem nazad?» Dugotrajnim aplauzom publika je potvrđivala. A cirkusant je neko vrijeme šutio. Masa je mislila da on oklijeva, a neki su vikali: »Naprijed» A čovjek sa žice pokaže na neke iz publike i reče: »Vi dole, mislite li da kolica mogu istim putem nazad?» «Sigurno“, reče neki čovjek. Artist reče: »A onda se popnite gore i sjednite na kolica.» No, pozvani se nije usudio popeti gore, jer nije tako shvatio ono potvrđivanje publike.
Iako je gledalac vjerovao da cirkusant to može učiniti, on nije bio spreman sebe samoga pripustiti jednoj takvoj avanturi. Zašto ne? Jer je on želio doživjeti senzaciju bez vlastitog rizika. Da je slijedio poziv, morao bi se bezuvjetno prepustiti. A za to nije imao hrabrosti, povjeriti se bez sustezanja u ruke umjetnika. Iako se ovdje, u ovoj slici, radi o zahtjevu kojega nitko nije trebao ispuniti, jasno se govori što je povjerenje u vjeri.
Tko se, bez suzdržavanja, povjeri drugome, taj sebe i svoju sudbinu iz vlastitih ruku stavlja u ruke drugoga. Pri tome nitko, unaprijed, ne može reći što će se dogoditi. Nikako se ne može predvidjeti unaprijed, nego tek kasnije se može utvrditi da li jedno takvo predanje vodilo u sreću ili nesreću. I zbog toga pokušavamo, iz iskustva, utvrditi kome ćemo pokloniti povjerenje, a kome ne! I tako izbjegavamo rizik pustolovine povjerenja.
Vrlo je malo ljudi kojima ćemo se povjeriti bez sustezanja i biramo ih vrlo pažljivo, kao npr. kirurga prije neke teške operacije. Ili bračnog druga s kojim ćemo dijeliti dobro i zlo, zdravlje i bolest, lijepo i ružno, sve dane života dok nas smrt ne rastavi.
Stavljamo dosadašnji naš život na kocku da budemo zdraviji, ispunjeniji, jer stvari koje mogu obogatiti naš život dobivamo samo onda kad ih dijelimo. I suprotno od naše pripovijesti s cirkusantom, ovdje se ne radi o beznačajnosti koja nema ništa drugo za posljedicu osim jeftinog, senzacionalnog događaja. Ovdje se radi o obećanju zbog kojega stavljamo sve na kocku, radi jedne osobe.
Ovdje moramo reći da nitko ne traži naše povjerenje kao Isus Krist. On nam nudi život koji nadmašuje samu smrt. No, jer se ovdje radi o nekom novom životu, dolazi se dotle da čovjek u povjerenju u njega i njegovu riječ, napušta svoj život. Pri tome izlazi iz zemlje svojih dosadašnjih zamisli, načina mišljenja, snova, želja i navika i ne živi više po sebi, nego po Bogu. Tako dugo dok idemo našim putovima, vrtimo se u krugu i dolazimo uvijek natrag k sebi. Tek onda kad predamo sebe i svoj život Bogu i njegovu vodstvu, otvara nam se sasvim nova budućnost u koju nas vodi Isus Krist.
Njegov život je imao, u svim vremenima, onih koji su mu se divili. Mnogi od tih su, sa svojim divljenjem Kristu, ostali na svojim uobičajenim putovima. Ono njihovo divljenje nije, za njih, označavalo nikakvu promjenu života. Na to pokazuje Sören Kierkeegard kad kaže da Isus ne želi imati one koji mu se dive, nego želi pridobiti nasljedovatelje. Na pitanje koja je razlika između jednoga koji se divi i nasljedovatelja, odgovara: »Nasljedovatelj je onaj koji jest ili teži biti ono čemu se divi, a onaj koji se divi ostaje pri svojoj osobi, ostaje izvan igre, svjesno ili nesvjesno, on ne otkriva da onaj kojemu se divi ima zahtjev da postane takav ili da teži takvim biti.“
Vjerni nasljedovatelj koji uvijek iznova otkriva da onaj kojemu se divi ima uvijek nove izazove je i Šimun Petar. Kad je Isus, jedne noći, došao k apostolima po jezeru i njegovi učenici bijahu u strahu, reče im: »Ne bojte se, ja sam». Jer tu gdje je Isus, nema straha i sve se može učiniti. Petar reče: «Ako si to ti Gospodine, onda mi zapovjedi da po vodi dođem k tebi.»
Isusova riječ: «Dođi», djelovala je tako da je za Petra bilo bez vrijednosti sve što ga je moglo zadržati daleko od Isusa – valovi koji su se bacali amo tamo, protivni vjetar, noćna tama, pa i sama dubina jezera. On ima pred očima samo Isusa. I zato napušta sigurnost čamca i odlazi k Isusu. A tek onda kad je Isusa izgubio iz očiju i kad je opazio da suprotni vjetar jača, a valovi postaju veći, počima tonuti. Pri tome, njegova nutarnja vjera koja je postojala sve manjom, postaje vanjski vidljiva u njegovom sve manjem liku. On koji je postojao sve malovjerniji, najednom osjeća potrebu za ljudskom sigurnošću i ne prepušta se više svemoći svoga Gospodina.
Tko se dade na put vjerničkog predanja Isusu, taj se mora odlučiti i ostaviti svoju ljudsku sigurnost. A takva odluka se ne može učiniti jednom zauvijek, zbog raznih životnih promjena i kretanja. Ona se mora uvijek i iznova obnavljati zbog poteškoća pred kojima rezigniramo i bježimo. Tamo gdje se to događa, tu će kršćanin biti pravi nasljedovatelj koji umire i živi. Na to mislimo kad kažemo: naše obraćenje Isusu ima posljedice za naš život koje se ne mogu predvidjeti. Ono tako razgrađuje naš život da više od njega ne ostaje ni kamen na kamenu.
Svjedočanstva & Vjera 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.