Sveti Romuald

Sveti Romuald

Sveti Romuald (951-1027)

Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način – oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru. Nastavi čitati

Oglasi

Sveti Marko i Marcelijan, mučenici

Sveti Marko i Marcelijan, mučenici

Jeronimov martirologij 18. lipnja spominje svete rimske mučenike Marka i Marcelijana te kaže da su pokopani na groblju Balbina na Ardeatinskoj cesti. Njih jednako spominju Gelazijev sakramentar iz VIII. stoljeća te neki drugi martirologiji, a pogotovo Rimski martirologij. Spominje ih čak i Carigradski sinasar. Zabilježili su ih u svojim putopisima i neki hodočasnici iz VII. stoljeća koji kažu da se njihovi grobovi časte pod oltarom crkve nedaleko od groba pape Damaza i pape Marka. Glasoviti arheolog De Rossi misli ipak da su se grobovi tih mučenika što ih danas slavimo nalazili na groblju Basileo, za koje danas još uvijek ne znamo gdje se točno nalazilo.
Pomalo legendarna Passio Sebastiana pripovijeda o našim mučenicima da su bili braća, sinovi nekog Trankvilina. Zbog vjere ih je uhvatio i zatvorio prefekt Kromacije te predao sucu Nikostratu. Pod paskom su ih držali mjesec dana, davši im tako priliku da se eventualno predomisle i odstupe od kršćanske vjere. Na otpad od vjere nagovarali su ih čak i njihovi roditelji i prijatelji, ali oni se nisu dali nagovoriti. U vjeri ih je sokolio sveti Sebastijan. Kako njihov pritvor nije bio tako strog, papa Gajo zaredio ih je za đakone. Predstojnik Fabijan stavio ih je na okrutne muke, a onda su bili probodeni kopljima. I tako su slavno završili svoju životnu trku zadobivši vijenac slave. Prema jednoj predaji, relikvije su im prenesene u Soissons, gdje se časte u bazilici Sv. Medarda.
Slavni slikar Paolo Veronese naslikao je velebnu sliku koja prikazuje presudu svetom Marku i Marcelijanu. Slika se čuva i časti u crkvi Sv. Sebastijana u Veneciji. Blagdan tih svetih mučenika opet nam je prilika da se bar kratko u duhu zaustavimo pred pojavom mučeništva u Crkvi. Ona je stara kao i Crkva i prisutna u svakom vremenu njezine povijesti. I danas ima mučenika. I stari i novi mučenici vjeruju s onim ruskim svećenikom, ocem Dimitrijem, da sljedbenik Isusa Krista mora biti uvijek uz njega pa i onda kad ga čavlima pribijaju na križ. No biti s Isusom na Golgoti znači poći s njime i u uskrsnuće. Ta je vjera i nada bila duboko usađena u srca svih mučenika dajući im nadljudsku snagu.

KTA

Sveti Barnaba, apostol

Sveti Barnaba

Sveti Barnaba, apostol

Prema mišljenju poznatog bibličara, isusovca, milanskog nadbiskupa, kardinala Karla Martinija, između Duha Svetoga i apostolskoga svjedočenja postoji veoma uska veza. Duh Sveti je onaj koji čovjeka preobražava iznutra i na taj ga način osposobljava da se po karizmatičkim darovima otvori svakoj vrsti apostolske aktivnosti. A zato i svojima dijeli ove darove: “ljubav, radost; mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost” (Gal 5,22). Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: “Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere” (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: “Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima” (Dj 4,36-37).
Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice. “Barnaba krene u Tarz da potraži Savlaa (11,25). S njime zajedno nosi pomoć – dar antiohijske zajednice – “braći u Judeji” (11,30). “Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka” (11,25). Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: “Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!” (12,2). Nastavi čitati

Sveti Barnaba

Sveti Barnaba

Sveti Barnaba

 Sveti Barnaba, Spomendan

O životu sv. Barnabe Apostola ne znamo mnogo. Ipak, u Novom zavjetu, posebno u Djelima apostolskim, o njemu se više puta govori. Tako čitamo: „Bijaše on [Barnaba, op.a.] dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere.“ (Dj 11,24) Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost: „Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima.“ (Dj 4,36-37)

Osim toga, Djela apostolska svjedoče kako je sv. Barnaba uz sv. Pavla bio jedan od najvećih misionara rane Crkve: „Barnaba krene u Tarz da potraži Savla.“ (Dj 11,25) S njime zajedno nosi pomoć, tj. dar antiohijske zajednice „braći u Judeji“ (Dj 11,30). „Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema uzevši sa sobom Ivana zvanog Marko.“ (Dj 11,25) Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje za koje ih je odredio sam Duh Sveti: „Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!“ (Dj 12,2) Nastavi čitati

SV. BARNABA – MISNA ČITANJA

SVETI BARNABA, Spomendan

MISNA ČITANJA

📖: Dj 11,21b-26; 13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13

Prvo čitanje: Dj 11, 21b-26; 13, 1-3
Bijaše Barnaba muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere.

Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.
Vijest o tom doprije do Crkve u Jeruzalemu pa poslaše Barnabu u Antiohiju. Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina. Ta bijaše to muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere. Znatno se mnoštvo prikloni Gospodinu.
Barnaba se zatim zaputi u Tarz potražiti Savla. Kad ga nade, odvede ga u Antiohiju. Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo te se u Antiohiji učenici naj¬prije prozvaše »kršćanima«.
U antiohijskoj je Crkvi bilo proroka i učitelja: Barnaba, Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac, Manahen, suothranjenik Heroda četverovlasnika, i Savao. Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: »De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.« Onda su postili, molili, položili na njih ruke i otpustili ih.
Riječ je Gospodnja.
Nastavi čitati

BEZGREŠNO SRCE MARIJINO

BEZGREŠNO SRCE MARIJINO, Spomendan

Bezgrešno Srce Marijino je simbol Marijinih kreposti, vrlina, moralne čistoće, ljubavi prema Bogu i majčinske ljubavi prema čovjeku. Blagdan Bezgrešnog Srca Marijina slavi se dan nakon blagdanaPresvetog Srca Isusova. Srce Marijino spominje se u Svetom pismu na više mjesta, neposredno ili posredno, na pr. kada je starac Šimun prorokovao, kako će Marijino Srce probosti mač velike boli i da će mnogo patiti. Opisujući događaje povezane s Isusovim rođenjem evanđelist Luka bilježi duboko ljudsku i vjerničku reakciju njegove majke: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19). Upravo to spominjanje Marijina srca u Lukinu evanđelju potaklo je kršćanske mistike srednjega vijeka da to unesu i u svoju pobožnost. Nastavi čitati

Što je posveta i predanje Isusovu i Marijinu Srcu?

Presveto Srce Isusovo i Bezgrešno Srce Marijino

Mjesec lipanj je posvećen Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrešnom Srcu Marijinu
Što je posveta i predanje Isusovu i Marijinu Srcu?
Bit posvete je, skladno posvetnoj molitvi, svjesno i potpuno odricanje od grijeha, napasti zla i đavla te neopozivo darivanje Srcu Marijinu i po njemu Srcu Isusovu kao odgovor na njihovu ljubav. S tom se posvetom svjesno obnavlja i produbljuje krsna posveta Bogu. Njome se osvježavaju milosti koje smo primili na svetom krštenju. Zašto govorimo o Isusovu i Marijinu “Srcu”? Nastavi čitati

POVIJEST POBOŽNOSTI PRESVETOM SRCU ISUSOVU

POVIJEST POBOŽNOSTI PRESVETOM SRCU ISUSOVU
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi.

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek je 1765. g. papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765. a općevažeći postali su 1856..

Blagdan Presvetog Srca Isusovog slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova. Nastavi čitati

SVETI BONIFACIJE I BOŽIĆNO DRVCE

SVETI BONIFACIJE I BOŽIĆNO DRVCE

Kada razmišljamo o katoličkom svecu sigurno nemamo u glavi sliku nekoga tko lomi čekiće i neustrašivo maše sjekirom, sveca koji čupa hrastove i obraća pogane. No sveti Bonifacije  je bio upravo takav.

Stoljećima postoji tradicija kićenja božićnih jela i borova, a sigurno ste se mali milijun puta zapitali od kada točno postoji tradicija kićenja i zašto se zapravo kite božićna drvca. Kako piše churchpop, sve je započelo u današnjoj Njemačkoj, kada je sv. Bonificije porazio sljedbeništvo Thora. – Započelo je zapravo s 680. godinom i ulaskom svetog Bonifacija u benediktinski samostan, kojemu je tadašnji papa dao odobrenje naviještanja evanđelja na prostoru današnje Njemačke, čiji je ujedno i svetac-zaštitnik. Bonifacije je putovao po Njemačkoj osnažujući već postojeće kršćanske zajednice i propovijedajući evanđelje onima koji još nisu bili čuli za njega,  Nastavi čitati

Sv. Bonifacije “apostol Njemačke”

Sveti Bonifacije “apostol Njemačke”

Draga braćo i sestre, danas ćemo se zadržati na velikom misionaru iz 8. stoljeća koji je pronosio kršćanstvo u Srednjoj Europi, svetom Bonifaciju, koji je ušao u povijest kao “apostol Njemačke”. Zahvaljujući marljivosti njegovih životopisaca posjedujemo brojne podatke o njegovu životu: rodio se u anglosaksonskoj obitelji u Wessexu oko 675. i na krštenju je dobio ime Winfrid. Vrlo mlad ulazi u samostan, privučen monaškim idealom. Budući da je posjedovao velik intelektualne sposobnosti, činilo se kako ga čeka mirna i briljantna karijera učenjaka: postao je učitelj gramatike, napisao nekoliko rasprava, sastavio i nekoliko pjesama na latinskom. Nakon što je oko tridesete godine života zaređen za svećenika, osjetio se pozvanim na apostolat među poganima toga kontinenta. Velika Britanija, koju su tek stotinu godina ranije evangelizirali Nastavi čitati