1105 – Sveti Igncije iz Laconija

Sveti Igncije iz Laconija (1701-1781)
Pravo ime i prezime našega sveca jest Franjo, Ignacije, Vinko Peis. Nadimak Laconi ima po svome rodnom mjestu Laconi, koje se nalazi u brdima srednje Sardinije. Roditelji su mu bili mali zakupnici. Imali su devet sinova. Ignacije bijaše drugi po redu. Rođen je 17. studenoga 1701. Već od malena odlikovao se dobrotom i pobožnošću. U tome je imao odlična učitelja u majci. Kako tada na Sardiniji nije bilo škola, nije učio ni čitati ni pisati. No zato ga je majka zarana uvela u znanost svetaca. Za njega je, kako je to kod njegove kanonizacije rekao Pio XII., “crkva imala neodoljivu moć privlačivosti tako da su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva”. Kad je Ignaciju bilo 18 godina, teško se razbolio. Nalazeći se u toj nevolji, zavjetovao se da će, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje, stupiti u kapucine. Molitva je bila uslišana. Ignacije ozdravi, ali ga sada uhvati takva želja za životom da posve zaboravi na svoj zavjet. I ne samo to, već je sa svojim vršnjacima prilično lakoumno provodio dane. Milostivi Bog tada je po drugi put ozbiljno zahvatio u njegov život. Jednog je dana jahao na konju, koji se nečega silno prestrašio i stao kao divlji juriti kroz grmlje, a sve pored dubokih provalija. Zahvaćen smrtnim strahom, Ignacije se sjeti svoga neizvršenog zavjeta te ga obnovi i obeća da će ga, što bude prije moguće, ispuniti. I stvarno nije više dugo čekao ni oklijevao. Već sljedećeg dana s ocem krenu na put kapucinskom provincijalu.

1105 – Sveti Franjo de Geronimo

Sveti Franjo de Geronimo

Sv. Francesco de Geronimo, isusovac, misionar i socijalni obnovitelj, rođen je 17. prosinca 1642. u talijanskom gradu Grottaglie, provincija Taranto, Apulija, u građanskoj obitelji, kao prvo od 11 djece.

Odrastao je u obiteljskom okrilju duboke vjere i kršćanske pobožnosti, i već se kao dječak opredijelio za svećeničko zvanje. Studirao je filozofiju na isusovačkom kolegiju u Tarantu, a crkveno pravo i teologiju u Napulju. Zaređen je za svećenika 1666., a 1670. stupio je u Družbu Isusovu. Kako je u Družbu stupio kao svećenik, poglavari su ga već nakon jedne godine novicijata pridružili skupini pučkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije.

1005 – Bl. Ivan Merz – biografija

Bl. Ivan Merz – biografija

Blaženi Ivan Merz rodio se u Banja Luci 16. prosinca 1896. Bio je jedinac u obitelj i imao je sretno djetinjstvo i mladost. Iako dolazi iz liberalne sredine, Ivan Merz već u ranoj mladosti prima kršćansku vjeru zaslugom profesora Ljubomira Marakovića koji ga je preko književnosti i umjetnosti usmjeravao prema pravim moralnim i vjerskim vrijednostima. Kasnije za profesora Marakovića Ivan kaže: ,,Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.“

Nakon mature, 1914. godine Ivan odlazi na Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto jer su roditelji željeli da postane časnik. No nakon tri mjeseca Ivan odustaje jer od početka nije pokazivao volju niti je vidio smisla u vojničkoj službi. Sljedeće godine odlazi na studij prava i književnosti u Beč. Ubrzo dobiva poziv za vojsku i u veljači 1916. je poslan na talijansku frontu gdje ostaje do završetka rata. Okružen strahotom i besmislom ratnih stradanja, u kršćanskoj vjeri prepoznaje duboki smisao i jedinu pravu vrijednost koja pobjeđuje svako zlo. Ova spoznaja ga mijenja i usmjeruje na putu vjere. O tome piše ocu: „Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogočemu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.“

0705 – Sveta Ruža Venerini

Sveta Ruža Venerini (1656-1728)

Papa Pio XII., kroz gotovo dva desetljeća svoga veoma aktivnoga i zauzetoga pontifikata, proglasio je velik broj svetaca i blaženika. Blaženom je proglasio 4. svibnja 1952. i Ružu Venerini, osnivateljicu Pobožnih učiteljica “Venerini”. Njezin se blagdan danas slavi.
Ruža se rodila kao treća kćerka Gotfrida Venerinija i Marzie Zampighetti 9. siječnja 1656. u Viterbu. Roditelji su je odgojili u strogo kršćanskom duhu i to je bio dobar temelj sve njezine kasnije duhovnosti. U 17. godini života veoma se zaljubila u jednog mladića. Iskreno ga je voljela, a kad je on nenadano umro, odlučila je ne udavati se i sva se predati i posvetiti Bogu. Zato je g. 1673. stupila u samostan dominikanki sv. Katarine u Viterbu. U samostanu je ostala samo nekoliko mjeseci jer se nakon očeve smrti morala vratiti kući. Razlog povratka nije bila nestalnost u odluci već potreba da dvori teško bolesnu majku. Iako se morala sva posvetiti dvorenju majke, kućnim brigama i poslovima, nije se ipak prestala i dalje baviti mišlju o redovništvu. Očito da je ta milost dolazila od Gospodina. Dok je bila u svijetu, predala se duhovnom vodstvu otaca isusovaca.
U Ruži se krila izvanredna duhovna sila i želja da čini dobro. To je dobro uočio o. Dominik Balestra pa ju je potaknuo da do ulaska u samostan u svojoj kući sakuplja u popodnevne sate na zajedničko moljenje krunice žene i djevojke iz susjedstva i bliže okolice. A uz molitvu neka ih također poučava u kršćanskom nauku i tako pripomogne njihovu duhovnom i kršćanskom odgoju. Pa zato početkom g. 1682. Ruža udari temelje škole za proučavanje katekizma. Iz toga uistinu korisnoga posla rodila se misao o osnutku prave škole u kojoj bi se besplatno poučavale djevojčice iz puka. Za ostvarenje te namisli dao je pozitivan sud i pristanak njezin novi duhovni vođa isusovac o. Ignacije Martinelli. On joj je pri ostvarivanju toga djela bio ne samo dragocjen savjetnik, već još više veoma aktivan pomoćnik i suradnik. I da nije bilo njegove svestrane suradnje, tko zna bi li se djelo onako dobro i lijepo razvilo.
Otvorena je 30. kolovoza 1685. prva Pobožna škola za djevojčice, koja ih je imala spremati ne samo za kršćanski već i građanski život. Djelo je po svojoj zamisli bilo veoma moderno jer je obuhvaćalo cjelokupan odgoj. Uz isusovca oca Martinellija Ružu su pomagale i njezine dvije sugrađanke: Jeronima Colluzzelli i Porzia Bacci. Njihov rad i požrtvovnost ugrađeni su u temelje nove ustanove. Zanimljiva je činjenica da svako dobro djelo ima svoje zagrijane hvalitelje, pristalice i suradnike, ali i ogorčene protivnike i kritičare. Taj udes nije mimoišao ni ustanovu Pobožnih učiteljica. Sreća samo što je utemeljiteljica ustanove bila jaka ličnost, koja se nije obazirala ni desno ni lijevo, već svojim putem hrabro kročila naprijed. Ta njezina hrabrost i upornost bila je za započeto djelo od najveće važnosti jer se ono širilo, cvalo, hvatalo duboko korijenje, a mnogi njegovi kritičari postadoše mu kasnije oduševljeni pristalice.

0705 – Sveti Dujam

Sveti Dujam, solinski biskup i mučenik († 304)

Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.”
Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.

0605 – Sveti Dominik Savio

Sveti Dominik Savio

Crkva se 6. svibnja prisjeća jednog od najmlađih svetaca Katoličke Crkve koji je preminuo s nepunih 15 godina – Sv. Dominika Savija.

Sv. Dominik rodio se 2. travnja 1842. u selu Riva di Chieri, u sjevernoj Italiji. Već je od pete godine bio gorljivi ministrant, a u sedmoj godini primio je svetu pričest. Tada se posvetio Isusu i Mariji. Bio je uvijek živo svetohranište Isusa Krista, a na sam dan sv. pričesti stvorio je odluke kojih se držao čitav život: „Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti; slavit ću svečano blagdane; moji će prijatelji biti Isus i Marija; radije umrijeti, nego sagriješiti.“

0605 – Blažena Caterina Troiani

Bl. Marija Katarina od Sv. Ruže Troinani,  (1813-1887)

Duhovnu plodnost Crkve pokazala je u svome životu i utemeljiteljica franjevki misionarki Egipta Marija Troiani. Po narodnosti je bila Talijanka. Rođena je 19. siječnja 1813. u Giuliano di Roma. Na krštenju je dobila ime Costanza Domenica Antonia. Zbog jedne nenadane obiteljske tragedije rano je ostala siroče bez majke s neugodnim posljedicama takva stanja. Biskup Ferentina Patrignani smjestio ju je godine 1816. u jedan dječji vrtić, što su ga vodile redovnice sv. Klare. Tu je djevojčica pod brižnom pažnjom redovnica našla drugi dom, odrasla te u 16. godini na blagdan Bezgrješnog začeća 1829. i sama obukla redovničko odijelo dobivši ime sestra Marija Katarina od svete Ruže iz Viterba. Položila je redovničke zavjete 16. prosinca 1830. i tako svome životu dala još jasniji pravac. U redu će najprije obavljati službu učiteljice.
Pošla je god. 1859. kao misionarka u Egipat, i to u Kairo. Svladavši prve poteškoće, Marija je sa svojim susestrama brzo otvorila dom i školu za djevojčice, u koju su mogle sve dolaziti bez obzira na vjeru i boju kože. Bio je to ne samo lijep socijalni i karitativni već i ekumenski rad. Okolnosti su tražile da se u Egiptu osnuje samostalna redovnička družba i Bog se za to poslužio Marijom Troiani. Družba je osnovana, 9. kolovoza 1876. potvrđena, a od 1950. godine službeno se zove “Franjevke misionarke Bezgrješnog Srca Marijina”. Rad se sestara u Egiptu, doduše uz mnoge poteškoće, svestrano razvio. Sestre kasnije otvoriše i dom za nahočad, napuštenu djecu. U školi sv. Franje Božja je službenica za Božju stvar naučila i prositi. Zato se nije ustručavala obijati pragove bogataša moleći za svoju siročad. Tako je dobila materijalnu pomoć i od Ismail-paše, kairskog potkralja, od sultana iz Carigrada i od austrijskog cara Franje Josipa.
Godine 1877. Marija Katarina bi izabrana za vrhovnu glavaricu nove družbe. Njezina se djelatnost raširila i izvan granica Egipta. Tako je g. 1885. vidjela ostvaren svoj stari željeni san – kuću svoje družbe u Jeruzalemu, a godinu dana kasnije na Malti. Zaslužna je utemeljiteljica nove družbe umrla u Kairu 6. svibnja 1887. Njezina se duhovna baština razvila u veliko stablo, što je prema podacima iz g. 1966. brojilo: 65 centara u Europi, 25 u Africi, 17 u Aziji, 34 u Brazilu i 1 u SAD-u.
Kad je umrla, svi su tu “bijelu majku” oplakivali, ne samo kršćani već jednako i muslimani. Poveden je god. 1937. postupak za njezino proglašenje blaženom. Postupak je dobrano uznapredovao pa je 28. XI. 1967. već održana tzv. pretpripravna kongregacija o njezinim krepostima. Iste godine njezino je tijelo preneseno u Rim, položeno u crkvu Bezgrješnog Srca Marijina uz generalnu kuću njezina reda.

0605 – Sv. Irenej Srijemski

Sv. Irenej Srijemski
Crkva se 25. ožujka spominje Sv. Ireneja, jedinog srijemskog mučenika od kojeg se najviše doznaje iz njegovih Acta (Djela). Đakovačka biskupija, nasljednica Srijemske svetkuje ga 6. svibnja.

Irenej je živio u vrijem careva Dioklecijana i Maksimijana, a za upravitelja pokrajine Panonije Druge ili Srijemske Proba. Djela navode da je još kao mladić postao biskupom Sirmija, današnje Srijemske Mitrovice, važnog grada i metropolitanskog središta Panonije. Bio je oženjen i imao je djecu. Upravitelj Prob dao ga je uhititi i baciti u tamnicu, odakle je izveden na ispitivanje. Pokušali su ga nagovoriti da se odrekne vjere i žrtvuje idolima, ali je Irenej to odlučno odbijao učiniti. Nije pomogao ni plač njegovih roditelja, supruge ni djeca, pomoću kojih su ga mučitelji htjeli pokolebati. Vidjevši Irenejevu ustrajnost, Prob ga je dao mučiti te je osuđen na smrt. Doveli su ga na Bosutski most i htjeli ga baciti u rijeku Savu, ali je Irenej zamolio da ga najprije ubiju, što su mučitelji i učinili, te su mu odrubili glavu i bacili ga u rijeku na 25. ožujka 304.

0305 – Molitva svetom apostolu Filipu

Molitva svetom apostolu Filipu

Slavni sveti Filipe, koji si na prvi Isusov poziv dragovoljno ga slijedio, i prepoznao kao Mesiju obećanog od Mojsija i Proroka, pun svetog entuzijazma, najavio ga je prijateljima, da s povjerenjem dođu slušati njegovu riječ. ;
ti koji si zagovornik pogana kod božanskog Učitelja i koji si poučeni od njega na poseban način o velikom otajstvu Trojstva; ti koji si žudio za mučeništvom kao za krunom apostolata:
Moli za nas, da naš um bude prosvijetljen uzvišenim istinama vjere i da naša srca budu snažno vezana za božanska učenja.
Moli za nas, da nam ne nedostaje snage nositi mistični križ boli s kojim ćemo moći slijediti Otkupitelja na putu do Kalvarije i Na putu u slavu.
Moli za nas, za naše obitelji, za našu daleku braću, za našu domovinu,
da zakon Evanđelja, koji je zakon ljubavi, pobijedi u svim srcima.

 

0305 – Sveti Filip i Jakov

Sveti Filip i Jakov – 3. svibnja

Kad god slavimo blagdan kojeg apostola, zahvati nas želja da o njegovu životu što više saznamo. No, toj se želji na ovome svijetu može samo skromno udovoljiti jer su nam podaci o većini apostola prilično škrti. To vrijedi i za sv. Filipa i Jakova mlađega, koje danas zajedno slavimo. Obojicu apostola nalazimo na sve četiri apostolske liste u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju te u Djelima apostolskim. Filip se nalazi na petom, a Jakov mlađi, sin Alfejev, na devetom mjestu.Prema podacima iz Ivanova evanđelja znamo da je Filip, kao i Andrija i Petar, potjecao iz Betsaide na Genezaretskom jezeru. Njega Ivanovo evanđelje spominje na pet mjesta.”Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susrete Filipa pa mu reče: ‘Hajde za mnom!’ Filip je bio iz Betsaide, iz Petrova i Andrijina grada. Filip sretne Natanaela i rekne mu: ‘Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.’ – ‘Iz Nazareta može li što dobro izići?’ reče mu Natanael. ‘Dođi i vidi!’ odvrati mu Filip” (Iv 1,43-46).Filip je bio mladenački prijatelj pisca četvrtog evanđelja, s kojim je skupa pripadao učeničkom krugu Ivana Krstitelja. Zato mu je u svom evanđelju i postavio ovaj divni spomenik, koji govori o prvom Filipovom susretu s Isusom, kao i o njegovoj revnosti da za Isusa kao obećanog Mesiju pridobije još jednog revnog učenika.Ivan u svome evanđelju dovodi Filipa na pozornicu i kod opisa kako Isus čudesno nahrani pet tisuća ljudi. “Tada Isus podiže oči te, kako vidje da veliko mnoštvo naroda dolazi k njemu, reče Filipu: ‘Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?’ To reče da ga kuša. Sam je naime znao što će učiniti. Filip mu odgovori: ‘Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije’” (Iv 6,5-7).Također je veoma lijepa scena u Evanđelju kad Nežidovi traže Isusa. “Među hodočasnicima što su došli da se klanjaju na blagdan bijaše i nekih Grka. Oni pristupiše k Filipu, koji bijaše iz Betsaide u Galileji, te mu rekoše: ‘Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.’ Filip ode da to kaže Andriji. Andrija i Filip odoše da kažu Isusu” (Iv 12,20-30).I napokon, na rastanku s učenicima, eto opet Filip dolazi do izražaja. Isus govori: “Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!Filip mu reče: ‘Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!’ Toliko sam vremena s vama – odgovori mu Isus – i ti me, Filipe, nissi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: Pokaži nam Oca! Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čina svoja djela. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Ota c je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela…” (Iv 14,6-11).Prema kasnijoj tradiciji Filip je sa svojim trima kćerima živio u Hierapolisu u Maloj Aziji, gdje je i umro. Arheolozi misle čak da su pronašli ondje i njegov grob. Prema crkvenim piscima Polikratu i Papiji, koje navodi Euzebije, Filipove su kćeri imale dar proroštva. Relikvije se svetog Filipa apostola štuju u Rimu u bazilici Dvanaestorice apostola, gdje je danas generalna kurija franjevaca-konventualaca.