2410 – Sveti Antun Marija Claret

Sveti Antun Marija Claret, biskup (1807-1870)

Antun Marija Claret rodio se 23. prosinca 1807. u Sallentu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Godine 1835. bio je zaređen za svećenika, a od god. 1843. veoma je uspješno djelovao kao pučki misionar u rodnome kraju. Godine 1849. osnovao je misijsku družbu Sinova Srca Marijina, koji se po njemu u puku nazivaju i klaretinci. Osnovao je i žensku granu te družbe, a nazvao ju je Kćeri Srca Marijina. Učinio je tako jer je bio veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Kako je po svojim mnogobrojnim apostolskim pothvatima postao poznat, imenovan je nadbiskupom Santiaga na Kubi. Ondje je djelovao od god. 1850. do 1857. Ta je nadbiskupija prije njega 14 godina bila bez svoga pastira. Antun se svim marom dao na to da je obnovi i podigne. Činio je to duhovnim vježbama za kler, pastoralnim pohodima i misijama. U šest je godina obavio tri vizitacije svoje nadbiskupije, a započeo je i s četvrtom. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, kako bi puk što više poučio u vjeri. Nastavi čitati

Sv. Ivan Pavao II.

sv-ivan-pavao-iiSveti Ivan Pavao II.

Sveti papa Ivan Pavao II. rodio se kao Karol Józef Wojtyła 18. svibnja 1920. u poljskom gradu Wadowice, nedaleko Krakówa. Za njemačke okupacije u Krakówu je studirao na tajnom fakultetu u nadbiskupskom dvoru, a bavio se i glumom. Studij teologije nastavio je u Rimu, a kao profesor teologije djelovao je u Krakówu i Lublinu. Pio XII. imenovao ga je 1958. biskupom, Pavao VI. 1964. krakowskim nadbiskupom, a 1967. kardinalom. Za papu je izabran 16. listopada 1978. Nastavi čitati

Sv. Vendelin – Životopis

sveti-vendelinNije lako pisati o tom svetom i inače popularnom pustinjaku jer se njegovi životopisci u mnogim stvarima razilaze pa tako na primjer, životopisci iz XVI. i XVII. stoljeća njegov životni tijek stavljaju u razdoblje između 400. i 750. godine. Danas se sa sigurnošću može tvrditi da je živio prije polovice VII. i u posljednjoj četvrti VI. stoljeća. Rodom je bio iz Irske, a njegova je obitelj bila bogata jer je bila u srodstvu s kraljevskom kućom. Kako je Vendelin bio urešen svakom krepošću, već se u mladosti odrekao svih svojih dobara te pošao u samoću da bi ondje razmišljao o božanskim stvarnostima. Nastavi čitati

2010 – Sv. Vendelin

Sveti Vendelin

Danas slavimo svetog Vendelina (Wendelina) iz Triera, pustinjaka i opata. O njemu ima malo pouzdanih informacija, njegovi životopisci razilaze se u mnogim stvarima, a opet je omiljen među vjerničkim pukom. Rodio se oko 554. kao škotski (po nekima irski) princ. Odlučio je napustiti život u kraljevskoj obitelji i posvetiti se Bogu. Obučen kao hodočasnik, ostavio je obiteljski dvorac usred noći i okrenuo leđa svjetovnim častima. Posjetio je mnoga sveta mjesta, a 574. stigao u Rim. Papa Benedikt I. obodrio ga je u njegovoj namjeri i želji da služi Božjim planovima. Neko vrijeme oko godine 590. živio je kao pustinjak u šumskoj divljini nedaleko Triera, a kad mu je neki zemljoposjednik prigovorio zbog toga što živi od prosjačenja, a sposoban je zarađivati za život, iz poniznosti je kod njega čuvao svinje, stoku i ovce. Nakon čudesa koja je počinio, po želji redovnika postao je 597. opatom susjedne benediktinske opatije Tholey, u saarlandskom okrugu koji danas nosi njegovo ime. U Tholeyu je oko 617. i preminuo. Vendelinov kult razvio se 1360, kad je Bohemond II, trierski nadbiskup, prenio njegove relikvije u svetište, podignuto njemu u čast, baziliku svetog Vendelina u gradiću Sankt Wendel (Saarland). Pripisuju mu se mnoga čudesa, a po njegovu zagovoru u Saarbrückenu je 1417. ugašen strašan požar. Nastavi čitati

1910 – SV. IVAN BREBEFSKI I IZAK JOGUES, PREZBITER I DRUGOVI , MUČENICI

SV. IVAN BREBEFSKI I IZAK JOGUES, PREZBITER I DRUGOVI , MUČENICI

Danas slavimo i osmoricu francuskih isusovaca iz XVII. stoljeća, šest svećenika i dva brata laika, misionare i mučenike u Sjevernoj Americi. Francuski isusovci djelovali su u jednoj od najtežih misija u povijesti evangelizacije. Misionarili su među Indijancima u Kanadi (južni dio Ontarija) i Sjedinjenim Američkim Državama (sjeverni dio države New York), u blizini Velikih jezera.

Huroni su bili poljodjelci, ribari i trgovci, a živjeli su u selima ograđenim drvenim koljem. Misionare je pratila nesnosna klima, slaba hrana i očajni stambeni uvjeti. Stanovali su u kolibama od jelovine, kroz koje je puhao vjetar sa svih strana. Zimi su pješačili po dubokom snijegu, a domorodački jezik bio je izuzetno težak. Zajedno s Huronima bili su meta stalnih napada Irokeza, njihovih ljutih neprijatelja, čemu nimalo nije pomagala ni francuska kolonijalna politika, usmjerena protiv Irokeza, a niti britanska, usmjerena protiv Hurona. Oci isusovci bili su izloženi bolestima i čestim zarazama, od kojih je jedna prepolovila broj huronskog pučanstva. Nastavi čitati

1910 – SVETI PAVAO OD KRIŽA

SVETI PAVAO OD KRIŽA (1694.-1775.)

U rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio, nalazi se grob osnivača pasionista svetog Pavla od Križa. On se rodio 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove. Već od rane mladosti osjećao je iskrenu i duboko proživljavanu pobožnost prema raspetome Kristu. Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj svoj značaj izgrađivao. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu, svoje siromašno tijelo podvrgavaše oštrim pokorama. Po noći je bdio, bičevao se, a po danu molio i postio.
Kad je god. 1715., potaknuta od Klementa XI., Venecija opremila vojsku protiv Turaka, pridružio joj se i Pavao “i to ne kao plaćenik, već iz želje da se bori protiv Turčina”. No došavši u Cremu, gdje se okupljahu dobrovoljci – najvjerojatnije 20. veljače 1716. – “potaknut nadahnućem odozgora što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala pobožnost 40-satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak, odstupi od svog nauma i vrati se natrag”. Čini se da je od toga časa pomalo nazrijevao koji je njegov životni poziv. Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvjetljivan svjetlom odozgora. Nastavi čitati

1710 – SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI

Sv. Ignacije Antiohijski

rodio se sredinom prvoga stoljeća, najvjerojatnije u Siriji. Postoje određene indicije da su mu roditelji bili robovi, a samim time pripadao je ljudima koji su u društvu bili obespravljeni. Ipak, u Crkvi toga vremena vladao je drukčiji odnos prema robovima te su čak mogli biti izabrani za biskupe. Tako je Ignacije postao treći biskup Antiohije.

Ovo su povijesno razdoblje obilježile dvije stvarnosti: hereze i progonstva. Ignacije se kao biskup na poseban način borio protiv gnosticizma. Pojam gnosticizam potiče od grčke riječi gnosis – znanje. Sljedbenici toga nauka uče kako postoji posebno, tj. skriveno znanje, a koje samo pojedinci smiju posjedovati. Naglašavaju oslobođenje od ovog svijeta usvajanjem ezoteričkih znanja, a Boga možemo spoznati samo unutrašnjom samospoznajom. Osim toga, za razliku od kršćanstva, uče o postojanju dva principa, princip dobra i princip zla.
Nakon što je car Trajan zasjeo na carsku stolicu, između 110. i 115. godine započeli su žestoki progoni kršćana. Car je od kršćana tražio da se odreknu svoje vjere. Antiohijski biskup Ignacije nije se htio pokoriti carskoj naredbi te su ga zbog toga okovali u lance i poslali u Rim. Brod kojim je Ignacije putovao nenadano se zaustavio u Smirniji. Tu je prigodu Ignacije iskoristio te je kršćanskim zajednicama u Maloj Aziji uputio sedam pisama.
Stigavši u Rim, u rimskom koloseumu bio je predan divljim zvijerima. Liturgijski kalendar slavi blagdan sv. Ignacija 17. listopada, a na taj isti dan slavi ga i sirska Crkva.
U Godini vjere, koju je prije nekoliko dana u Rimu otvorio nasljednik sv. Petra, Benedikt XVI., vjerujem kako nam primjer sv. Ignacija Antiohijskog može pomoći da i mi kao kršćani rastemo u vjernosti Bogu i u ljubavi prema svom biskupu, a samim time i prema cjelokupnoj Kristovoj Crkvi. U svojim pismima sv. Ignacije potiče kršćane da uvijek budu jedinstveni; povezani sa svojim biskupom; da žive prema Božjim zapovijedima te neka se čuvaju krivih nauka. Ukoliko se budemo držali savjeta i poticaja koje nam je uputio sv. Ignacije, doista će nam ova Godina vjere biti plodonosna te ćemo, nasljedujući primjer sv. Ignacija, postajati sve sličniji Kristu – Spasitelju.

fra Ivan Macut

1710 – Sv. Ignacije Antiohijski

Sv. Ignacije Antiohijski – uzor hrabrih i pravovjernih biskupa

Vrijeme smrti biskupa sv. Ignacija Antiohijskog smatra se 107. godina, što znači da je bio suvremenik apostola Ivana. Umro je bačen lavovima, tješeći svoje stado da želi biti “Kristova pšenica samljevena zubima zvjeri”…

Njegovo svjedočanstvo vjere i njegovih sedam poslanica otkrivaju nam mnoge stvari: Nastavi čitati

1610 – Sv. Margareta Marija Alacoque

margareta-marija-alacoqueSv. Margareta Marija Alacoque, djevica (16. listopada)
Margarete Alacoque rodila se 22. srpnja 1647. u Lautecouru (Lotekur) nedaleko od grada Paray-le-Moniala u pokrajini Burgundiji. Njezin otac Claude Alacoque bio je kraljevski bilježnik. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Majka Filiberta kao udovica nastavila je brinuti se za svoju djecu, a od nekih se sinova zbog toga morala i odijeliti. Margaretu, kojoj je bilo osam godina, povjerila ju je klarisama u Charolesu. U djevojačkom domu naišla je na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Iznenada je teško obolila i zbog bolest morala se vratiti kući. Bolovala je četiri godine i na čudesan način je ozdravila.

Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi u 24. godini života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara Pohoda Marijina u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula glas s ovom porukom: “Hoću da budeš ovdje!” U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena, a 25. kolovoza već je započela svoju postulanturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, primila je redovničko odijelo te položila zavjete u ruke poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise (Somez). Od tog se časa povijest njezina života i stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monial. Nastavi čitati

1610 – Sveta Hedviga Šleska

Sveta Hedviga Šleska – grofica i redovnica ( 1174. – 1243. )

Kao zaštitnicu šefova država, molimo svetu Hedvigu  da pomogne vođama naše zemlje i Europe u očuvanju Krista i mira!

Sveta Hedvigo, moli za nas! Amen

Sveta Hedviga, grofica i cistercitska monahinja, bila je kcerka grofa Bertolda koji je imao titulu vojvode Hrvatske i Dalmacije.
Rodjena je u Bavarskoj u mjestu Andech, gdje se i danas nalazi cuvena benediktinska opatija i jedna od najvecih njemackih Gospinih svetista.
Iz politickih-dinastijskih razloga vec s12 godina udana je za Henrika I. Barbutu u Poljsku. Imala je sedmero djece, cetvoricu sinova i tri kceri. Bila je zena prozeta vjerom, duhom molitve i pokore. Brinula se za siromahe, a u tome joj je pomagao i njezin muz. U godinama slabog uroda nagovarala je muza na smanjenje poreza. Na hedviginu molbu otvorila je dvije bolnice, jednu u Wroclawu, a drugu u Srodi. Bila je dobra vjernica i pokornica, a takvom je ostala u najtezim trenucima zivota kada je svoju djecu, jedno za drugim pokapala. Na zivotu joj je ostao sin Henrik II. i kci Gertruda. God. 1238. umro je i Hedvigin muz, pa se ona povlaci u samostan casnih sestara cistercitkinja blizu Wroclava (Breslau). Taj samostan je dala izgraditi tridesetak godina prije odlaska u nj. Njezina kci Gertruda bila je poglavarica opatije, a kasnije takodjer proglasena svetom. Dvije godine poslije smrti svoga sina Henrika II. Poboznoga, koji je poginuo u bitci kod Liegnitza od Dzingiskana, tatarskog vodje, umrla je i Hedviga. Bilo je to 15. listopada 1242. u istom samostanu. Nastavi čitati