04. KOR – SUBOTA – BIBLIJSKA MISAO DANA

IV. KORIZMENI TJEDAN – SUBOTA
04. KOR – Svagdan

BIBLIJSKA MISAO DANA

NIKADA NITKO TAKO ZBORIO NIJE
Iv 7,40-53
Blagdan je Sjenica. Sedmoga – posljednjega – dana svetkovanja bijaše običaj da su svećenici zlatnom posudom zahvaćali vodu iz izvora Šiloama te je donosili u svečanome mimohodu u Hram. Sedam bi puta obišli oko oltara i onda bi izlili vodu na žrtveniku. Time se povezivala misao na onu spasonosnu vodu u pustinji iz hridine, ali se ujedno iščekivao i živi izvor u samome Hramu prema pretkazivanju proroka Ezekijela. Isus koristi prigodu i označava sebe izvorom vode žive, i svi koji budu dionici te vode postat će u njima vodom što struji u vječni život.
Tom riječju Isus bi htio odgovoriti na egzistencijalni strah svakoga čovjeka, na čovjekovu nezasitnu glad i žeđ za bitnim u životu, za onim što mu život ispunja i osmišljava. Isusova je osoba nešto kao pročišćenje, smirenje, zasićenje svega u čovjeku. Čovjek se s Isusom poistovjećuje, i sam postaje drugima p(r)otokom, izvorom vode koja struji i napaja ljude. Nastavi čitati

04. KOR – SUBOTA – SREDNJI ČAS

IV. KORIZMENI TJEDAN – SUBOTA
04. KOR – Svagdan

SREDNJI ČAS

R. Bože u pomoć mi priteci.
O. Gospodine pohiti da mi pomogneš

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. 

TREĆI ČAS HIMAN

Iz vjere Božje živimo,
Potpomognuti ufanjem:
A sad u žaru ljubavi
Svi Kristu slavu pjevajmo!

O trećem času Krista su
Za žrtvu na križ poveli,
Da s križa Pastir brižljivi
Sve ovce svoje prikupi.

Od duga sveg Otkupitelj
Oslobodi nas žrtvom svom:
Zamolimo ga ponizno,
Od svijeta nek nas izbavi.

U Duhu sad zazovimo
Po Kristu Oca svojega!
O moćna sveta Trojice,
Pomozi svojim slugama! Amen. Nastavi čitati

04. KOR – SUBOTA – JUTARNJA

IV. KORIZMENI TJEDAN – SUBOTA
04. KOR – Svagdan

JUTARNJA

POZIVNIK

R. Otvori, Gospodine, usne moje.
O. I usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

PSALAM 95 (94). Poziv na Božju hvalu
Bodrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono ‘danas’ (Heb 3, 13).
(Umjesto Ps 95 (94) može se uzeti i Psalam 100 (99) ili Psalam 67 (66) ili Psalam 24 (23))

Antifona
Dođite, poklonimo se Kristu koji je za nas bio kušan i trpio.
ili: O da danas glas mu poslušate: Ne budite srca tvrda.

Dođite, kličimo Gospodinu, *
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama, *
kličimo mu u pjesmama! (Ant.).

Jer Gospodin je Bog velik, *
Kralj velik nad svim bogovima.
U njegovoj su ruci zemaljske dubine, *
njegovi su vrhunci planina.
Njegovo je more, on ga je stvorio, *
i kopno koje načiniše ruke njegove: (Ant.).

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, *
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, *
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva (Ant.).

O da danas glas mu poslušate: †
“Ne budite srca tvrda kao u Meribi, *
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši, *
iskušavahu, premda vidješe djela moja. (Ant.).

Četrdeset mi ljeta dodijavao naraštaj onaj, †
pa rekoh: Narod su nestalna srca, *
i ne proniču moje putove.
Tako se zakleh u svom gnjevu: *
Nikad neće ući u moj počinak!” (Ant.).

Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova. (Ant.)

Nastavi čitati

NAGOVOR PAPE FRANJE POVODOM “Urbi et orbi” IZ SVETOGA GRADA

NAGOVOR PAPE FRANJE POVODOM “Urbi et orbi” IZ SVETOGA GRADA:
“Već tjednima nam se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno….

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici…

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i uzdamo se u Te. U ovoj korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima”, rekao je između ostalog Papa povjerivši sve duhom prisutne Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Blagoslovivši čitav svijet zamolio je Gospodina da nas ne ostavi na milost i nemilost oluji, već da ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5).

Papa je molio i pred Gospinom ikonom „Salus populi romani“ te čudotovornim raspelom kojemu Rimljani pripisuju zasluge za kraj velike epidemije kuge u 16. stoljeću koji su za ovu posebnu priliku bili izloženi na ulazu u vatikansku baziliku.

Nakon skrušenih trenutaka klanjanja pred Presvetim, Papa je svima koji su pratili prijenos putem medija diljem svijeta u svojim „kućnim kapelicama“ udijelio blagoslov Urbi et Orbi (Gradu i svijetu) kada su vjernici imali i mogućnost primanja potpunog oprosta.

“Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas.”

Ovdje pročitajte govor u cjelini:

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja sve paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.

Lako se prepoznajemo u ovome izvješću. Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje. Dok su učenici, naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva na dno. I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se učenicima prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).

Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s Isusovim povjerenjem? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No pogledajmo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Zar ne mariš: misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje nepovjerljive učenike.

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama.

S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim planetarnim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo neustrašivo dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdati se u Tebe. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7).

Vatikan, 27. ožujak 2020.
Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

BOŽE, SAČUVAJ NAS I BRANI I VODI.

04. KOR – SUBOTA – JUTARNJA MOLITVA

IV. KORIZMENI TJEDAN – SUBOTA
04. KOR – Svagdan

JUTARNJA MOLITVA

Misliš da si nesretan ? Teško ti je ustati iz kreveta ?
Sjedi prijatelju i razmisli koliko bih ljudi voljelo da može i ruku  pomaknuti.
Ne budi ljutit i mrzovoljan! Jako jako puno je onih koji su teški invalidi….Koji su u bolnicama i isčekuju ono najgore a ne gube nadu da bit će bolje!
Osvrni se samo i pogledaj jadne stare i bolesne što ranom zorom žure do prvog kontejnera ne bi li našli koricu kruha….Plačeš zbog toga jer ti je netko rekao ružnu riječ i povrijedio te ? Sjeti se majki koje su izgubile svoju djecu i njihovih suza….Žališ se na hranu i ne želiš kruh od jučer? A pitaš li se koliko je onih što danima nisu ništa jeli….
Ujutro kad otvoriš oči i prije negoli složiš namrgođeno lice, pogledaj gore i prisjeti se što zapravo sve imaš i zahvali dragom Bogu na tom blagoslovu! Nastavi čitati

04. KOR – SUBOTA – MISNA ČITANJA

IV. KORIZMENI TJEDAN – SUBOTA
04. KOR – Svagdan

MISNA ČITANJA
📖:  Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53

Prvo čitanje: Jr 11, 18-20
Ja bijah kao jagnje krotko što ga vode na klanje.

Čitanje Knjige proroka Jeremije
Gospodin mi objavi te znam! Tada mi ti, Gospodine, razotkri njihove spletke. A ja bijah kao jagnje krotko što ga vode na klanje i ne slutih da protiv mene snuju pakosne naume. »Uništimo drvo još snažno, iskorijenimo ga iz zemlje živih, da mu se ime nikad više ne spominje!« Ali ti, Gospodine nad Vojskama, suče pravedni, koji ispituješ srca i bubrege, daj da vidim kako se njima osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju.«
Riječ Gospodnja. Nastavi čitati

04. KOR – SUBOTA – SLUŽBA ČITANJA

IV. KORIZMENI TJEDAN – SUBOTA
04. KOR – Svagdan

SLUŽBA ČITANJA

POZIVNIK

R. Otvori, Gospodine, usne moje.
O. I usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

PSALAM 95 (94). Poziv na Božju hvalu
Bodrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono ‘danas’ (Heb 3, 13).
(Umjesto Ps 95 (94) može se uzeti i Psalam 100 (99) ili Psalam 67 (66) ili Psalam 24 (23))

Antifona
Dođite, poklonimo se Kristu koji je za nas bio kušan i trpio.
ili: O da danas glas mu poslušate: Ne budite srca tvrda.

Dođite, kličimo Gospodinu, *
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama, *
kličimo mu u pjesmama! (Ant.).

Jer Gospodin je Bog velik, *
Kralj velik nad svim bogovima.
U njegovoj su ruci zemaljske dubine, *
njegovi su vrhunci planina.
Njegovo je more, on ga je stvorio, *
i kopno koje načiniše ruke njegove: (Ant.).

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, *
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, *
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva (Ant.).

O da danas glas mu poslušate: †
“Ne budite srca tvrda kao u Meribi, *
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši, *
iskušavahu, premda vidješe djela moja. (Ant.).

Četrdeset mi ljeta dodijavao naraštaj onaj, †
pa rekoh: Narod su nestalna srca, *
i ne proniču moje putove.
Tako se zakleh u svom gnjevu: *
Nikad neće ući u moj počinak!” (Ant.).

Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova. (Ant.).

Nastavi čitati

Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

Pročitajte duboki i snažni govor pape Franje! 😇🙏

“Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas.”

Ovdje pročitajte govor u cjelini:

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja sve paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.

Lako se prepoznajemo u ovome izvješću. Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje. Dok su učenici, naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva na dno. I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se učenicima prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).

Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s Isusovim povjerenjem? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No pogledajmo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Zar ne mariš: misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje nepovjerljive učenike.

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama.

S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim planetarnim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo neustrašivo dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdati se u Tebe. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7).

Vatikan, 27. ožujak 2020.
Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

BOŽE, SAČUVAJ NAS I BRANI I VODI.

04. KOR – PETAK – VEČERNJA MOLITVA

Večernja molitva

IV. KORIZMENI TJEDAN – PETAK
04. KOR – Svagdan

VEČERNJA MOLITVA

Nije potrebno uvijek biti u crkvi da bi bio s Bogom. Možemo od našeg srca načiniti oratorij u koji se od vremena do vremena povlačimo kako bismo se družili s njim u poniznosti, skromnosti i ljubavi. Svatko je sposoban za tako prisan razgovor s Bogom, netko više, netko manje. Poznato mu je što mi možemo učiniti. Počnimo dakle. S naše strane vjerojatno očekuje samo velikodušnu odlučnost. Imajmo hrabrosti.

Znam da za pravo vježbanje (u Božjoj prisutnosti) srce mora biti slobodno od svih drugih stvari, jer Bog će sam posjedovati naše srce; i jer ga ne može potpuno posjedovati a da prije ne bude od svega oslobođeno, tako isto ne može u njemu djelovati i činiti ono što mu je po volji, dok ne bude oslobođeno za njega.

Samo se na Boga oslanjati, a u Bogu s ljubavlju prihvaćati sve ljude i sve stvari. Živjeti u Božjoj prisutnosti, dakako, znači živjeti u čistoći srca, jednostavnosti i u potpunom prihvaćanju njegove volje. To zaista zahtjeva izbor, odluku i veliku hrabrost. To je znak istinske svetosti. Nastavi čitati

04. KOR – PETAK – VEČERNJA

IV. KORIZMENI TJEDAN – PETAK
04. KOR – Svagdan

VEČERNJA

R. Bože, u pomoć mi priteci.
O. Gospodine, pohiti da mi pomogneš.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

HIMAN

Posveti post naš korizmen,
O Pokorniče Isuse!
Ti post taj sveti naredi
Na spasenje svim ljudima.

Pomozi svoju Crkvu ti,
Obdari nas obraćenjem
I iznutra nas očisti,
Operi nas od grijeha svih.

Svu prošlost grešnu briši nam
Po svojoj blagoj milosti.
Budućnost nam blagoslivljaj
Da dobrim djelom urodi.

Nek ovo vrijeme obnovno,
Za obraćenje pogodno,
I um i srce pripremi
Za skora slavlja vazmena.

Nek cio ti se klanja svijet,
Dobrote puna Trojice,
A nas nek milost obnovi,
Da novu pjesmu pjevamo. Amen.

Nastavi čitati