1111 – Gospodin Urban i kaput svetog Martina

Gospodin Urban i kaput svetog Martina
Sve je počelo time što je jedan od dječaka koji su svakodnevno oko starog Urbana sjedili, skakutali ili trčali, ispričao starcu priču o svetom Martinu i prosjaku.

Župnik je priču pričao na vjeronauku i dječak je – bio je to Uwe koji je uvijek vozio romobil – došao k Urbanu da prenese dalje svoje novostečeno znanje.

“Po sredini je mačem prerezao kaput”, ispričao je Uwe i naslonio svoj romobil na zid.”Ali što je mogao prosjak s polovicom kaputa? Druga mu je ruka onda ostala ponovo neobučena?”

“Tada su kaputi drugačije izgledali”, rekao je stari Urban, “nisu imali rukave. Bili su to više ogrtači ili tako nešto, nešto kao pelerine. Bili su vrlo široki pa je bilo materijala za obojicu.”

S tim je bio Uwe zadovoljan, uzeo je svoj romobil i otišao dalje.

Crtica na nadgrobnom spomeniku

Crtica na nadgrobnom spomeniku
Klesar nadgrobnih spomenika podiže malo dlijeto i reče. “Gotovo je.”
Čovjek pomno razgleda kamenu ploču: dvije godine, 1916. i 2000., odvojene crticom dugom svega nekoliko centimetara. Odmahnu glavom i primijeti: “Ova crtica… Nekako mi se čini prekratkom. Vidite, moj je otac imao lijep, dug i zanimljiv život. Volio bih kad bi se moglo naslutiti njegovo djetinjstvo u velikoj obitelji, zelena polja, blago, mukotrpan težački posao, žetvene svečanosti, strah od nevremena, ljetne suše…
Zatim rat, vojna odora, puni vlakovi novaka, ranjavanje, bijeg iz logora, susret s mojom majkom… Rađanje djece, njihovo odrastanje, ženidbe, unučad jedno za drugim…
Zatim vedra starost, naravno bolesti, ali i pažnja s mnogo ljubavi, oduševljenja, dugi radni dani, brige, tjeskobe, radosti…”
Klesar ga je pažljivo saslušao, dohvatio dlijeto i čekić te s nekoliko kratkih udaraca produžio crticu između godine rođenja i smrti za pola centimetra. Okrenuo se naručitelju i upitao: “Je li sada bolje?”
Život se ne može prikazati crticom između dvije godine. Radosno prihvati svaki trenutak koji živiš. Sada. Život je sve što imaš.
Bruno Ferrero

 

POTRAGA ZA POSLOM

foto: Martina Dumić Balvan

POTRAGA ZA POSLOM
Jedan mladić došao je u veliku tvrtku na razgovor za posao. Prošao je prvi intervju, ali je od njega zatraženo da se sastane sa direktorom radi konačnog intervjua. Direktor je pogledao njegov odličan životopis, a zatim ga je pitao:
– Jeste li primali školarinu za vrijeme školovanja? Mladić je odgovorio: ne.
– Je li vam vaš otac platio studij?
– Da. – Odgovorio je on.
– Gdje radi vaš otac?
– Moj otac je kovač
Direktor je zamolio mladića da mu pokaže ruke.
Mladić je pokazao par mekih i nježnih ruku.
– Jeste li ikada pomagali svojim roditeljima u poslu?
– Nikad, moji roditelji su samo željeli da učim i čitam knjige. Osim toga, moj otac je mnogo bolji u svom poslu nego ja.

SVETAC I KAMEN

Neki je svetac stigao blizu sela kasno u noć. I da ne bi smetao nikome, odluči pod prvim stablom pripremiti sebi postelju i malo zaspati. Nije stigao ni opružiti se, kad eto mu ususred čovjeka koji je zanosno vikao:
„Kamen! Kamen! Daj mi obećani dragi kamen!“
„Kakav kamen?“ – upita ga svetac.
„Prošle noći Gospodin mi se javio u snu i rekao mi da će doći čovjek u blizinu sela večeras i da će mi donijeti taj dragi kamen, koji će me učiniti jednom zauvijek bogatim.“
Svetac je zavirio u svoju vreću i izvadio neki kamen. „Možda si mislio na ovaj“ – reče dajući čovjeku kamen. – „Našao sam ga na putu koji dan prije nego što sam odlučio poći ovamo. Evo ti ga rado, bez ikakva ustručavanja.“
Čovjek je pio očima onaj kamen, i nije vjerovo da ga je dobio. Bio je to dijamant veličine jajeta. Uzeo je na brzinu svoj kamen i pobjegao radostan.
Čitavu noć vrtio se u krevetu, a da nije uspio zaspati. A sam nije znao zašto je to tako.
Dan poslije, zapravo u zoru, došao je k svecu i probudio ga govoreći mu:
„Daj ti meni bogatstvo koje ti daje moć da možeš tako lako dati ovaj veoma vrijedni dijamant, a ja tebi vrlo rado vraćam ovaj dijamant.“

Jeziva priča o jednom lopovu

Ovo je priča o svećeniku, lopovu i snazi ljubavi
Jedan svećenik, vrijedan i požrtvovan, često je radio do kasno.
Bio je doista dostojan svoje službe. Jednoga dana radeći svoj posao u kasnim večernjim satima na um mu je pao lik jedne stare gospođe. Ni sam nije znao zašto se baš tada sjetio baš nje. Ona je sirota živjela sama i napuštena, nitko nije brinuo o njoj. Pa je svećenik odlučio da joj pomogne. Počeo je skupljati novac. Nešto se izvuklo iz lijevog džepa, nešto iz desnog, nešto ispod tegle, ispod madraca, iz čistih skrivenih čarapa…
Uglavnom, od svukuda po malo. Ne kaže se uzalud “zrno po zrno – pogača”. I sve ono novca što je našao i skupio spremio je u jednu kuvertu s namjerom da sutra ode u poštu i da joj pošalje. Zadovoljan, nastavio je dalje sa svojim poslom. No, u tom trenutku netko je pokucao na vrata. “Tko li je sada? O ovo kasno doba?” – zapitao se svećenik. I ne sluteći što ga čeka laganim korakom prišao je vratima i otvorio ih. Pred njim se pojavio zamaskirani čovjek s pištoljem u ruci. Uperivši pištolj u svećenika hladno mu se obratio: “Daj pare ili život!” Budući da svećenik još nije bio završio svoje poslanje na ovome svijetu morao je lopovu predati novce koje je imao. Uzeo je kuvertu pripremljenu za staru gospođu i s tugom u srcu predao je lopovu. Lopov je otišao ne ozlijedivši svećenika.

Hvalisavost

Tri žene sretnu se kod bunara gdje su došle po vodu. Zapričaju se o svojim sinovima. „Trebali biste čuti moga sina! Kako samo prekrasno pjeva, kao slavuj!“ Druga žena se hvali: „A da samo vidite moga sina, kako je visok i snažan! Kada baci kamen uvis, on skoro dotakne oblake!“ Treća žena samo šuti. Na to je druge dvije počnu provocirati: „A tvoj sin?”. „Ne znam što bih vam pričala. Moj sin je mlad, običan dečko, kao i mnogi drugi“
Žene se upute kući noseći teški teret vode na glavi. Treća žena je i dalje šutjela osjećajući se neugodno pored dvije žene. Sunce je sve žešće pržilo, teret je bio sve teži. Odjednom žene ugledaju na ulazu u selo svoja tri sina. „Počujte kako moj sin lijepo pjeva!“, usklikne prva pokazujući na svog sina koji je sjedio na zidiću i zaneseno pjevao. „Pogledajte moga sina“, ushićeno će druga „kako visoko baca kamen. Divota!“.
Treći sin potrči prema svojoj majci i uzme joj teški teret s glave! .✫•°”˜˜”°•✫

Anđeo čuvar

Anđeo čuvar

Dva putujuća anđela zaustaviše se kod obitelji bogatog zemljoposjednika, kako bi tamo prenoćili. Obitelj bogataša ponijela se prilično bahato i bezobrazno, i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto u sobu za goste smjestili su ih u malu, tamnu sobu u hladnom podrumu.
Kad su raspremali krevete, stariji anđeo je ugledao rupu u zidu i popravio je. Kada je to vidio, mladi anđeo ga je upitao zašto je popravio rupu u zidu. Stariji anđeo je odgovorio:
” Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.”

Bože, spasi moju majku

Majka i otac su imali tešku nesreću. Završili su u bolnici sa teškim ozljedama i u komi. Imali su tri kćeri i sedmogodišnjeg sina. Djeca su puno vremena provodila u crkvi moleći se da im Bog spasi roditelje.
Jednog jutra svećenik je našao poruku napisanu nezgrapnim dječjim rukopisom. Uspio je pročitati “Dragi Bože, ako moram birati između oca i majke, molim te spasi mi majku, a oca mi uzmi sa sobom.”
Svećenik je znao da djeca stalno dolaze moliti i pretpostavio je po rukopisu da je poruku napisao dječak. Kad su se djeca došla moliti, svećenik je čekao da završe i onda upitao dječaka zna li tko je napisao poruku.
Kad je ovaj potvrdio da je on autor poruke svećenik je pitao zašto je zamolio Boga da ako mora birati između oca i majke neka mu ostavi majku na životu, a neka oca uzme sa sobom.
A dječak mu je odgovorio: “Velečasni, ja ću… Velečasni, ja ću narasti i postat ću jak i moći ću zamjeniti svoga oca u poslovima, ali tko će mi zamijeniti majku”.

Svećenik na to, vidno potresen, ostade bez riječi.

Uđi, prijatelju moj. Mjesto je tvoje!

“Uđi, prijatelju moj. Mjesto je tvoje!”

“Iako je pakao je već bio gotovo popunjen, pred ulazom je bio dugi red osoba koje su čekale da uniđu. Đavao je bio prisiljen zadržati pred ulazom sve kandidate.
“Ostalo je samo jedno mjesto slobodno, i logično je da pripada najvećemu grešniku”, najavi đavao.
“Imali među vama ubojica?”.
Da bi našao najgorega, đavao je počeo ispitivati grešnike u nizu.
Malo poslije, ugleda jednoga kojega prije nije ni primjećivao.
“Što si ti učinio?”, upita ga.
“Ništa. Ja sam dobar čovjek i ovdje sam samo pogreškom”.
“Sigurno si nešto učinio”, zasmija se podrugljivo, “svatko je nešto učinio”.

ZAŠTO TRČIŠ?

ZAŠTO TRČIŠ?

Promatrajući s prozora okrenuta prema tržnici, učitelj ugleda jednog od svojih učenika, nekog Haikela, kako se žuri za poslom.
Dozove ga k sebi.
“Haikele, jesi li jutros vidio nebo?”
“Ne, učitelju.”
“A put? Jesi li vidio put?”
“Da, učitelju.”
“A vidiš li ga još uvijek?”
“Vidim ga, učitelju.”
“Reci mi što vidiš.”
“Ljude, konje, kola, trgovce u žurbi, seljake koji se griju, muškarce i žene koji odlaze i dolaze – eto što vidim.”
“Haikele, Haikele”, opomenu ga dobrohotno učitelj, “za pedeset godina, za dva puta pedeset godina postojat će isti ovaj put, tržnica slična ovoj, neka druga kola dovozit će druge trgovce da kupuju i prodaju, ali mene tada neće biti, a neće biti ni tebe.
Zato te ja pitam, Haikele, zašto trčiš ako nemaš vremena ni nebo pogledati?”

A ti, jesi li jutros vidio nebo?

Bruno Ferrero