28. NKG – SRIJEDA – BIBLIJSKA MISAO DANA

lk-1142-46

XXVIII. TJEDAN KROZ GODINU – SRIJEDA
28. NKG – Svagdan

BIBLIJSKA MISAO DANA

PROTIV DVOSTRUKIH MJERILA
Lk 11,42-46

Svi smo mi ljudi svjetski prvaci u prebacivanju krivice na druge. Već je prvi par ljudi ovladao tim mehanizmom: Adam je odgovornost za grijeh prebacio na Evu, Eva na zmiju. Za vlastite pogreške brzo nađemo opravdanje. Jednom su to okolnosti, drugi put ovo ili ono, treći put netko drugi. Osim toga, u usporedbi s drugima koji su učinili puno gore stvari čovjek sam sebi izgleda sasvim pristojno. Da, zapravo su krivi drugi, a ja sam žrtva a ne počinitelj, primatelj zapovijedi a ne onaj tko zapovijeda itd. Sva ta prebacivanja krivice i usporedbe ništa ne vrijede pred jedinim Sucem. “Time što drugoga sudiš, sebe osuđuješ.” Kao kršćanin nosim ime onoga koji sam nije imao nikakvoga grijeha a predao se za naše grijehe kako bismo bili slobodni. Nema krivice koja ne može biti oproštena. No moram priznati svoj grijeh, prihvatiti ga a ne prebacivati na druge pokazujući na njih prstom. Priznanje vlastitoga grijeha često je bolni i dugotrajni proces, ali ono je pretpostavka da bismo mogli stupiti pred Boga. Jer pred njim postoji samo moj grijeh, a ne tuđi.

Ljudi su uvijek, svjedoči nam osobito čitav Stari zavjet, nekako rado željeli svoj odnos prema Bogu urediti zakonom, tako da bude svima i sasvim jasno što je kome potrebno učiniti da ispuni ono što Bog traži od nas. No, kod zakona postoji uvijek opasnost da čovjek ispuni ono što je potrebno izvana, a onda iznutra ide dalje po svome.

Upravo to su činili revni vršitelji zakona, farizeji i pismoznanci. Do u tančine su poznavali zakon i trudili ga se držati do u milimetar, ali u svem tom vršenju zakona zaboravili su na pravednost i ljubav Božju. Tako je zakon kao sredstvo, da tako kažemo, uređenja odnosa s Bogom, postao ne više sredstvo nego cilj i kao takav prepreka osobnom, iskrenom i vjernom odnosu s Bogom. No budući da je čovjek uvijek samo čovjek, nismo niti mi danas – suvremeni vjernici – daleko napredovali u svom odnosu prema Bogu.

I mi često volimo svoje vjerničke obveze tako ‘odraditi’ da možemo biti sigurni da smo učinili što je potrebno i da onda više ne moramo brinuti, jer ako tako budemo činili, spasit ćemo se. Danas mnogi vjernici nedjeljnu euharistiju doživljavaju kao vjerničku obvezu, a ne kao vjernički susret s Kristom uskrslim. Sakramente kao nešto što se treba odraditi, da bismo se mogli smatrati ‘pravim’ kršćanima. Na taj način u trajnoj smo opasnosti da se naše katoličanstvo svede na kićenje jelke o Božiću i bojanje pisanica o Uskrsu, na nešto izvanjsko, a da je naša nutrina daleko od Boga.

Današnje evanđelje podsjeća da zakon – obveze – nisu cilj našeg vjerničkog života, nego sredstvo do cilja. Cilj našeg vjerničkog života je duboko i iskreno zajedništvo s Bogom. Stoga ako ne želimo da se današnji Isusov JAO i na nas odnosi ne zaboravimo nikad da biti Kristov – kršćanin – znači biti sav Božji, pripadati do kraja Bogu i slaviti Ga čitavim svojim bićem..Amen.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s