Srijeda – Biblijska misao dana – 05. VAZ – Trs i mladice

Iv 15, 1-8

Srijeda – Biblijska misao dana – 5. VAZ (B) – Trs i mladice

Iv 15,1-8
Kad se god govori u kršćanstvu o odnosu čovjeka prema Bogu, prema svojoj vjeri, nameće nam se ova organska slika koju rabi Isus govoreći o trsu, čokotu i mladicama na trsu. Isus veli kako je on ‘pravi trs’. Možda imamo negdje u primisli polemiku protiv poganskih božanstava vina (sjetimo se grčkoga Dioniza i rimskoga Bakha) koji su imali svoje svetkovine i slavlja. Sve su to mitska nepostojeća božanstva, personifikacija ljudskih nagona, za razliku od Isusa. Ja trs – vi loze, ja dajem ljubav, iz mene živite. Maksimalni organski i ljubavni odnos. Jednostavno, ne može se živjeti bez odnosa, bez ljubljene osobe. Nastavi čitati

Ponedjeljak – Biblijska misao dana – 05. VAZ

Iv 14,21-26TKO MENE LJUBI, OBDRŽAVA MOJE ZAPOVIJEDI
Iv 14,21-26
S četrnaestim poglavljem započinju u Ivanovu Evanđelju tzv. Isusovi oproštajni govori. Što iza njega ostaje nakon njegova odlaska? Što ostaje od osobe, što od poruke, što ostaje od učenika? Isus od njih ide. On zorno i jasno suprotstavlja sebe i svijet, dva nepomirljiva tabora. Na jednoj strani imamo Duha istine, Boga istine, na drugoj Kneza tame, kontrast kakav vlada samo između svjetla i tame, sunca i sjene, života i smrti. Učenici se pitaju, ali teško da mogu dobiti u ovom trenutku puni odgovor. Isus im jamči prisutnost Duha, Pomoćnika, Branitelja, za koga im veli kako će ih on uvoditi postupno u svu, punu istinu.
I ovdje, za posljednjega susreta u fizičkom obličju, na završnoj pashalnoj večeri sa svojim Učiteljem učenici ne shvaćaju domete onoga što on čini. Ne shvaćaju domete ni pranja nogu, ni euharistije, ni oporučnih govora koje im za svu budućnost (p)ostavlja. Oni još uvijek imaju u svojim glavama i mislima nekakva židovskoga nacionalnog osloboditelja i mesijanske ideje tipične za nacionalističke ciljeve: Osloboditi se tuđega jarma, biti neovisna država, uspostaviti staro Davidovo kraljevstvo. Sve njihovo u odnosu na Isusa kruži oko toga, još nisu shvatili duhovske dosege Isusova poslanja. Nastavi čitati

Utorak – Biblijska misao dana – 04. VAZ

ČIJI GLAS SLIJEDIM?
Iv 10,22-30
Desetim poglavljem završava prvi dio Ivanova Evanđelja. U jedanaestom poglavlju imamo Lazarovo uskrsnuće koje je već prijelaz u drugi dio muke i Gospodnje proslave i uskrsnuća.
Čuli smo iz evanđelistova izvještaja: Bila je zima! Slavi se blagdan posvete Hrama, a svetkovina je padala u prosinac, zimi. Zima izvana, zima iznutra, sve nekako hladno, mrzlo. Hladno ozračje oko Isusa, neprijateljsko. Ne žele ga ni shvatiti niti prihvatiti. Ne žele mu vjerovati. Zašto? Zato jer ne poznaju njega, njegov glas, zato jer ga ne slušaju. Traže od Isusa konačno izjašnjavanje spram sebe i svoga poslanja. “Reci nam konačno i otvoreno!”
Isus se ne upušta u raspru. On samo smjera na svoja djela. Upozorava tko je i što je na temelju svojih učinjenih djela. Ona svjedoče za njega. I Isus im daje jasan odgovor, odgovor koji vrijedi i za nas danas. Naime, pravi svjedoci i vjernici su oni koji slušaju i slijede Isusov glas i zov. Samo onaj tko sluša Isusov glas, poznaje Isusa. Pravi je vjernik onaj koji sluša Isusov glas, tko poznaje, tko je spoznao Gospodina, tko ga slijedi.
Nastavi čitati

4. VAZMENA NEDJELJA – Biblijska misao dana – 04. VAZ/A

“Ja sam dobri pastir” 
Iv 10,1-10
Govor o dobrome pastiru započinje Isus ne riječju “Ja sam dobri pastir” nego drugom slikom: “Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam vrata ovcama” (Iv 10,7). Prethodno je Isus govorio o razbojnicima i kradljivcima koji se šuljaju te preskaču na drugim mjestima, ne ulaze kroz vrata. Isus kao da želi reći kako je on jedini put i prolaz do Oca, i upravo se tu očituje je li tko pravi pastir ili ne, naime, ulazi li kroz Isusa kao vrata. Isus ostaje gospodar stada. Tek u drugome dijelu Isus će reći kako je on dobri pastir. Najamnici, kradljivci i razbojnici promatraju ovce kao predmet, objekt, kao stvari, dok dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, štoviše, on im daje život u punini. Nastavi čitati

Četvrtak – Biblijska misao dana – 03. VAZ

TKO VJERUJE IMA VJEČNI ŽIVOT
Iv 6,44-51
Svakim danom biva nam očitije kako postoji u svijetu velika glad i žeđ. Gladuje danas na svijetu više od milijarde ljudi. Suočeni smo s masovnom bijedom gdje bogati postaju bogatiji, siromašni osiromašeniji. Pitamo se, tko to ravna svjetskim gospodarstvom, svjetskim krizama i bijedom poniženih i uvrijeđenih? Tko može podariti kruha za život? Gdje je kruh života od koga se može živjeti? Glad i žeđ, hrana, prava hrana za život, za tim ljudi čeznu, žude. Isusu je Napasnik u pustinji ponudio da pretvori kamenje u kruh kako bi mogao nahraniti sebe i svijet. Međutim, Isus jasno odgovara kako čovjek ne živi samo od kruha ni za kruh, nego se živi od riječi života. Od svake riječi koja dolazi i izlazi iz Božjih usta. Ni ovo umnažanje kruha nije ljude nasitilo. To je samo smjerokaz prema pravomu kruhu koji Isus nudi. Sve slike u Ivanovu Evanđelju u bližem i daljnjem smislu imaju u zreniku Isusovu osobu.
Nakon čuda s umnažanjem kruha kao da im Isus želi reći: Vi mislite samo na kruh koji siti vaše tijelo, želudac. Tražite međutim ono važnije, kruh od koga se može živjeti u vječnosti. Taj kruh vam ja nudim, dajem. Taj kruh daje meni moj nebeski Otac za vas. Uzeti taj kruh znači vjerovati.
U Ivanovu poimanju ‘jesti’, ‘blagovati’ jest isto što i ‘vjerovati’. Vjerovati? – kao da govore u čudu njegovi slušatelji. Ne želimo vjerovati, nego jesti. Koji nam dokaz nudiš da dolaziš od Boga i da je tvoja riječ kruh za vječni živo? Želimo očevidnost toga kruha. Isus im jasno uzvraća: Kruh od Boga jest onaj koji dolazi od Boga i daje život svijetu. ‘Ja sam taj kruh. Tko dolazi k meni, ne će više ogladnjeti’. Znak se događa izvana i iznutra. Isus u slikama jela i pića ilustrira što to znači vjerovati u njega. On je u svojoj osobi dar samoga Boga, i tko u njega vjeruje, prihvaća ga do kraja, sjedinjuje se s njime, postaje s njime jedno tijelo i jedan duh.

Vjerovati u Isusa Krista uvijek je osobni dar samoga Oca. Nitko nije kadar svojim snagama ili sposobnostima vjerovati. Sam ga Gospodin mora privući u blizinu Isusovu i zajedništvo s Isusom. Bog mora čovjeka ‘pokrenuti’, a čovjek se mora dati pokrenuti, mora se Bogu izručiti, i samo tako je on kadar doći u Isusovo društvo, biti Isusov prijatelj. To opet pretpostavlja da čovjek postane malen kao dijete, bezazlen, otvorenih očiju i srca, pa i otvorenih usta da blaguje riječ. To je način da se uprisutni spasenje u Isusu Kristu. Blagovati, jesti, pritijeliti Isusa sebi, s njime biti intiman. Kao trs i mladice na trsu.
Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticanja, naime, prihvatiti Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta. To je taj konkretni skandalon, izazov i spoticaj njegova života. Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. Tu se koplja lome. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo.
Uočljiv je i nepobitan kontekst, surječje između Ivanova Proslova i šestoga poglavlja o euharistiji, upravo zbog riječi ‘tijelo’. Prema Iv 1,14 Riječ je ‘tijelom’ postala (tj. pojavila se među nama kao čovjek), a prema Iv 6 Isus nudi svoje tijelo (i krv), dakle, sebe kao čovjeka, za jelo. ‘Tijelo’ je u oba slučaja Isus kao konkretni čovjek. I ono što je u Iv 1,14 još uvijek nešto zadivljujuće, kao kontrast spram postojećemu, ovdje je već postalo javnim skandalom, spoticajem za slušatelje.
Stoga mrmljanje protiv Isusovih riječi. Imamo ovdje blizu jeku one pobune, bunta, prosvjeda protiv samoga Boga za putovanja kroz pustinju. Ondje je narod mrmljao protiv Mojsija, Arona, a u konačnici protiv samoga Boga i njegovo vodstvo naroda. U jednome poglavlju (Izl 16) narod mrmlja čak tri puta. Narod zaboravlja Božja dobročinstva, narod se buni protiv Boga, zaboravlja samoga Boga. Odbiti Isusa znači odbiti samu Božju ljubav. Bog se kroz povijest očitovao kao ljubav, kao zaručnik koji snubi svoju zaručnicu, svoj narod. Upravo je taj narod predmet Božje ljubavi, njega je izabrao iz svih naroda za svoju svojinu. Kao što Otac ljubi Sina tako Bog ljubi svoj narod (usp. Jer 31,3).
Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku – ta Josipov je sin! – tako misle njegovi suvremenici, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Ivan jasno naglašava jedinstvo objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje u Isusu razdvajati. Od samih kršćanskih početaka to je stvaralo najviše smutnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravovjerja, odnosno krivovjerja. Sve hereze u ranim kršćanskim stoljećima rađale su se, nastajale su upravo ovdje: Ljudi nisu mogli prihvatiti Isusa Krista kao čovjeka, pa su ga onda prenašali u nekakve više, svemirske sfere. Čine to filozofija, gnoza, i doketizam koji je tvrdio kako je Isus imao samo prividno tijelo, ali i potonji arijanizam. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva. Tu se odlučuje i danas o našoj – mojoj i tvojoj nevjeri – pred ovim Isusom – Bogočovjekom, Bogom i čovjekom.

FRA Tomislav Pervan

Utorak – Biblijska misao dana – 03. VAZ

Iv 6,30-35ISUS – JA SAM KRUH ŽIVOTA
Iv 6,30-35
Nakon umnažanja kruha i nahranjenja velikoga mnoštva u pustinji Isus se povlači na molitvu. Kad se ponovno u Kafarnaumu susreo s mnoštvom koje ga je htjelo zakraljiti, otvara im puni smisao onoga što je učinio, a što su oni doživjeli na Golanskoj visoravni. Ono bijaše samo vanjski, vidljivi znak Božje pedagogije koja se ostvaruje u Isusovoj osobi. Bog se u svojoj ‘pedagogiji’ nikad ne zadovoljava time da čovjeku ili svomu narodu ispuni trenutne želje i potrebe, nego uvijek smjera na ono što će čovjeku ili narodu podariti puni, istinski, pravi život. To je i smisao Isusova poslanja: Podariti svijetu puni život, život iz punine. Postoji pored ove zbilje i druga zbiljnost, za-zbiljnost, meta-fizika. Nastavi čitati

Ponedjeljak – Biblijska misao dana – 03. VAZ

ŽIVOTNA ZADAĆA – VJEROVATI U ISUSA KRISTA

Iv 6, 22-29

Cijelo šesto poglavlje koje govori o kruhu, Isusu kao Kruhu života, ima kao zaslon i surječje usporedbu i sučeljavanje Mojsija i Isusa. Isus je konačni, završni Božji glasnik, daleko veći i moćniji od Mojsija. Mojsije bijaše ‘Prorok’, a Isus je onaj Prorok o kome je Mojsije govorio napovir Obećane zemlje, za koga je Mojsije rekao kako će Gospodin sam staviti svoje riječi u njegova usta, te kako će taj završni prorok reći sve ono što bude Gospodin zapovijedao. Stoga nikakvo čudo da na kraju zgode o umnažanju kruha i hranjenju mnoštva u pustinji, mnoštvo spontano zaključuje: “Ovo je uistinu Prorok koji treba doći na svijet!” (6,14). Kao da i sami puk prepoznaje tko je Isus i tko se u Isusu pojavio. Pronaći ćemo to i na drugim mjestima u Ivanovu Evanđelju. Isus je onaj koji ispunjava Božju volju, koji je do kraja sukladan s Očevim nalogom, on donosi milost i istinu. Nastavi čitati

Petak – Biblijska misao dana – 2. VAZ – TKO ĆE NAHRANITI SILAN SVIJET?

Iv 6,1-15TKO ĆE NAHRANITI SILAN SVIJET?
Iv 6,1-15
Život svih velikana duha, znanosti, tehnike i umjetnosti sastoji se u intimnoj želji da svoje djelo, svoj životni opus pretoče u jednu misao, jednu ideju, konkretnu sliku, u jednu cjelovitu životnu sintezu, u nešto što bi bilo kruna njihova života i stvaranja. Stoga i danas imamo pokušaje i potragu za teorijom koja bi protumačila pojavnost svijeta, sve fenomene, potragu za svjetskom formulom, koja bi u sebi sažimala sve. To ćemo pronaći i u Isusovu životu. Nastupio je riječu o kraljevstvu Božjem, o radosnom Nastavi čitati

Četvrtak – Biblijska misao dana – 02. VAZ

Iv 3,31-36BOG JE BOGAT, NE SITNIČAV
Iv 3,31-36
Završnica razgovora s Nikodemom, zaključne misli i spram Isusova Preteče – Ivana Krstitelja. Tko je od zemlje, govori zemaljski. Što to znači? Dovoljno je samo otvoriti jutarnje novine i vidjeti toliko komentara upravo na to zemaljsko ponašanje čovjeka koji je odozdo, koji zemaljski misli, koji ima samo perspektivu karijere, konkurencije, novca, umnažanja zemaljskih dobara, laktanja, interesa, uništavanja drugih, neistomišljenika. Tako se oblikuje zemaljsko mišljenje i govorenje, tako se rađa svaki oblik neljudskosti, raščovječenja čovjeka. Sve se vrti u istom začaranom krugu zemaljskih promišljanja i djelovanja. Ljudi su u toj perspektivi samo jedna bezlična, amorfna masa i gradivo. Oni ostaju uvijek samo zemaljski i govore zemaljski. Nastavi čitati

VAZMENA SUBOTA – Biblijska misao dana

Oni koji su Isusovi - prepoznaju se, ma gdje bili.
Mk 16,9-15
Ponovno se u izvještaju o Isusovu uskrsnuću spominje nevjera kod učenika. Oni jednostavno ne mogu vjerovati ženama. One su za njih nevjerodostojni svjedoci. Sjetimo se, onodobno žene nisu bile kvalificirani svjedoci u parnicama. Nisu mogle svjedočiti na sudu. Pa tako i u očima apostola one su one koje pronose sulude novosti, haluciniraju. To je najbolji dokaz kako učenici nisu mogli biti izvorno pogonsko pero za potonju evangelizaciju ili nastanak Crkve. Njihova vjera nije proizvod njihova doviđanja, fantazije ili pričina kojima bi ublažili bol i tugu za izgubljenim Učiteljem. Sami im Uskrsli mora izbiti iz glave njihove sumnje i nevjeru. I tek postupno vjera zahvaća njihova srca, postaju osvjedočeni svjedoci koji su i sami ubuduće sposobni druge osvjedočivati, koji su kadri evangelizirati. I tako se zublja vjere prenosi s naraštaja na naraštaj.
Vjerovati u uskrsnuće, vjerovati u Krista ne znači misliti na neku davnu povijesnu osobu koja je živjela u Palestini prije dvije tisuće godina. Vjerovati u Krista znači upustiti se ovdje i danas u proces koji je na djelu u svijetu od događaja Isusova uskrsnuća. Svi su sveci, proroci, duhovni učitelji crpli snagu upravo iz te božanske dubine sadašnjega trenutka. Uskrsli je pobijedio moć smrti te granice i uskoću vremena. On je među nama, on se s nama susreće u našemu danas. Od Isusova uskrsnuća na djelu je proces koji će svršiti u onome Pavlovu, kad jednom bude Bog sve i u svemu. Uskrsnuće je jamstvo trajne Isusove prisutnosti među nama. Treba se prepustiti toj dinamici u vlastitom svagdanu.
Isus odašilje svoje u cijeli svijet s nalogom da naviještaju Evanđelje svemu stvorenju. Ne samo ljudima. Evanđelje je namijenjeno cjelokupnom Božjem stvorenju, svemu što jest, što opstoji, što je Bog stvorio. Jasno, tu se ponajprije misli na ljude, na ljudska stvorenja, ali je i sve ostalo uključeno. Nitko nije iz Božjega plana spasenja isključen, na djelu je preobrazba svijeta iz staroga u novo, na djelu je novo stvaranje. Vjernici moraju postati novi stvor u Kristu Isusu. Isus i njegova poruka definitivna su i završna Božja riječ svemu stvaranju.

Isus je započeo svoj nastup u Galileji propovijedanjem Evanđelja, a na apostole prenosi isti nalog, navijestiti svemu stvorenju Radosnu vijest. Kao da se premošćuje taj luk – početak i kraj premošteni su velikom dugom, velikim lukom. U riječi Evanđelja čovjek se susreće s riječju koja podiže, donosi život, riječju koja je riječ života i smrti. Nakon te riječi nema više drugih riječi koje bi bilo spasotvorne ili životvorne. Spasenje i sud zavise od vjere u Isusa Krista i njegovu riječ. Uz Evanđelje i vjeru vezan je i nalog krštavati.
Markovo Evanđelje započelo je izvještajem o Isusovu krštenju, kako se Duh Sveti spustio na Isusa u vidljivu obličju te kako je nebeski glas Isusa oslovio kao Božjega ljubljenoga Sina. Isto Evanđelje svršava Isusovim uzašašćem na nebo odakle nam on jamči da smo svi Božja ljubljena djeca, sinovi i kćeri.
Za osobe koje su se onda susrele s Isusom bijaše odlučujuća njihova veza, povezanost s Isusom. Isus je upostavljao kontakte, izvlačio ljude iz njihovih tamnica i izolacije, stvarao od njih subjekte. Takvima je onda govorio o kraljevstvu, o novom čovjeku, novom Savezu koji želi Bog sklopiti s ljudima. Bog želi stupiti s čovjekom u vezu, u odnos. To bijaše poslanje Isusovo u ovome svijetu. Bog čovjeka ne otpisuje nego mu daruje svoje srce. Čovjek stupa u odnos s Bogom. Na Golgoti se taj život Božji razlio u cijeli svijet, na Duhove je sav svijet uključen u dinamiku Novoga zavjeta.
Isusov nalog učenicima da pođu u cijeli svijet samo je proširenje Novoga zavjeta na sve narode. Bog se ne ograničava više na izabrani židovski narod. Učenici trebaju biti riječju i životom svjedoci novine koja je nastupila Kristovim uskrsnućem. Njihova je uloga liječiti svaku vrst bolesti i nemoći. Upravo kao što su to činili kad ih je zemaljski Isus odašiljao da liječe bolesne i govore o blizini kraljevstva Božjega. To što je činio Isus trebaju nastaviti i njegovi poslanici u svijetu.
Dakle, apostoli i njihovi nasljednici moraju biti novi ljudi koji govore o novini života, o slobodi koju nudi sam Bog u Evanđelju. Čovjek jest i ostaje Božja slika i prilika, i zato ga ne smiju definirati druge sile i moći, protubožne. Želi da se ljudi oslobode okova svijeta i Zloga te da im bude moguće zvati Boga Ocem. Zajednički moliti Očenaš – srcem i razumom. To je put do općeljudskoga identiteta. Postati novi čovjek i biti kadar reći da je nov u svjetlu Isusove riječi i osobe.
Bog je postao čovjekom na takav način da je ubuduće čovjek kadar i sposoban slijediti svoga Boga na vlastitu putu do Boga. Nemoguće bijaše izmisliti pojavu kao što je Isus – pa ni u najvećoj znantvenoj fantastici niti u najsnažnijom poeziji. Trideset i tri godine života, i u tim godinama toliko nabijena, intenzivna života da se svatko može pronaći u njemu, u njegovoj ljubavi. Svi bez razlike, mali i veliki, siromašni i bogati, ljubljeni i prezreni, poniženi i vladari. Taj Bog s ljudskim licem koje uvijek iznova možemo susresti. Tragove mu možemo posvuda otkriti. Oni koji su Isusovi – prepoznaju se, ma gdje bili. I u pustinji, i u velegradima, i u malim kapelicama. To je i povlastica, i milost, ali i teška obveza biti navjestitelj ovoga novoga što je zasjalo svijetu u Isusu Kristu. Vjesnik Evanđelja o raspetom i uskrslom Gospodinu Isusu.

fra Tomislav Pervan