Iziđe božanski sijač…

Iziđe božanski sijač…
Mt 13,1-9
Treći veliki Isusov govor u Matejevu Evanđelju bavi se Isusovim prispodobama, slikama, kojima pojašnjava narav Božjega kraljevstva; u Mateja su to tajne Božjega kraljevstva. One se otkrivaju onima koji imaju uši, koji imaju otvoreno srce za Isusovu riječ i osobu. Svatko, i obrazovani i priprosti, može ih i razumjeti i ne razumjeti. Zavisno od otvorenosti i zavisno od toga, pronalazim li u njima ono što se mene osobno tiče, moga života i ponašanja. U svakoj Isusovoj usporedbi treba pronaći sebe osobno, smjestiti sebe u Isusove riječi i nakanu, jer ih je Isus izgovorio za ljude. Nastavi čitati

Dođite svi vi – Gospodine, komu ćemo otići?

Dođite svi vi – Gospodine, komu ćemo otići?
Mt 11, 28-30
Ono što čusmo jučer i ove današnje riječi stoje u uskome surječju. Jedna drugu do kraja osvjetljava. Isus je Sin koji objavljuje Oca, on je razdvojnica i razdjelnica među ljudima. Čovjek se može Isusu ukloniti, tražiti druge mudrace ili učitelje života, ali će u konačnici promašiti cilj. Isus govori o malenima, neznatnima, kojima je zasjala u srcu istina o Isusu. Ti su sposobni i kadri ići Isusovim putem. Isus je put i ujedno snaga za putovanje, on je i cilj, ali istodobno i odmor na putu do cilja te konačno smirenje u vječnosti. Nastavi čitati

Biti dijete pred nebeskim Ocem

Biti dijete pred nebeskim Ocem
Mt 11, 25-27
Čuli smo jučer prijeteće riječi upravljene Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi. I odmah nakon njih slijedi ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi nisu shvatili ništa od Isusove osobe i u Isusovoj osobi i poslanju, dok su neuki, maleni – tj. apostoli, oni koje oni ‘gore’ preziru kao neznalice, kao ‘prokletu svjetinu i masu’ (usp. Iv 7,49: “Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!”) dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri. Ovdje Isusa preplavljuje himnički val i zanos radosti i zahvalnosti spram nebeskome Ocu. Nastavi čitati

OBRATITI SE ILI NE OBRATITI – ŽIVOTNI IZBOR

OBRATITI SE ILI NE OBRATITI – ŽIVOTNI IZBOR

Mt 11, 20-24
Prije ovih prijetećih Isusovih riječi upućenih mjestima u kojima se dogodi većina Isusovih čudesa imamo u Mateja Ivanov upit Isusu preko svojih učenika spram njegove autentičnosti. Je li Isus pravi ili nije, je li on onaj koji ima doći, ili da čekamo nekogadrugoga poslanika od Boga? Isus ne odgovara izričitim da ili ne, nego krajnje obazrivo, s osjećajem duboke sućuti spram Ivanove sudbine, odgovara neizravno, smjerajući na ono što on čini i koja su njegova djela. Kad bi Isus odgovarao Ivanovim rječnikom, onda bi morao govoriti o sjekiri i vijači, o gumnu, žitu i pljevi, konačnom sudu, ognju i razdiobi. Od toga ništa nema u Isusovu djelovanju. Nije mogao reći ni ne, nisam ja taj, jer ne bi ostavio Ivanu nikakvu nadu ni budućnost, bacio bi ga u još dublji očaj. Nego odgovara navodom iz proroka, što se sve zbiva pod njegovim rukama, u njegovoj nazočnosti. Kako se u njemu obistinjuju mesijanski znakovi. Kao da želi reći, tko ima uši i oči neka čuje i neka vidi. On je do kraja u službi čovjeka i njegova spasenja. Nastavi čitati

NOSITI KRIŽ – TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA

NOSITI KRIŽ – TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA
Mt 10, 34 – 11,1
Koji su zahtjevi apostolskoga života? Rekli bismo, gotovo nemogući. Isus postavlja pravila i norme, postavlja uvjete pod kojima čovjek postaje njegov učenik. Pitamo se, je li moguće prihvatiti nam ovo, nama ljudima od krvi i mesa, opterećenima svojom ljudskom ograničenošću i svakodnevnim mukama.
Današnje nam čitanje nudi kršćanske, Kristove paradokse i antinomije. Dobivati gubljenjem, gubiti stjecanjem i gomilanjem. Beskompromisnost Isusova stava koji ne dopušta životne ‘kako’, ‘ali’, ‘ako’, ‘zašto’ i sl. Nakon ovakvih Isusovih riječi nije ni čudo što je Isus smatran osobenjakom, čudakom te ostao cijeloga života sam i neshvaćen. K tome i neprihvaćen, i od svojih najbližih ostavljen, i na kraju od svih sramotno odbačen i raspet.
Međutim, uzmemo li stvarno ljudsko iskustvo, ono daje Isusu za pravo. Za pravo mu daju i suvremena psihijatrija i psihologija. Ono što Isus zbori dolazi iz Božjega srca, a već je duboko pohranjeno u čovjekovoj podsvijesti. Isus svjesno i izazovno dira u te naše nutarnje mirne strune, želi da zatitraju. Nastavi čitati

Isus liječi dušu i tijelo

 

Isus liječi dušu i tijelo
Mt 9, 1-8
Zgodu o iscjeljenju uzetoga donose sva trojica evanđelista, i Matej, i Marko, i Luka. Kod Marka je daleko dramatičnije opisan prizor kako četvorica donose na nosiljci, čak skidaju krov i spuštaju uzetoga pred Isusa. Dosada smo vidjeli kako Isus čisti gubavca od gube, kako kroti prirodu, kako ruši demonsku silu nad čovjekom. Lomi đavolsku moć. Isus ima ovlast opraštati i grijehe. To je središnja poruka ove zgode o iscjeljenju uzetoga, paraliziranoga.
Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi! Ne poziva Isus uzetoga da se ispovijedi, da prizna svoje grijehe, da se kaje za počinjeno. Mi i ne znamo što je čovjek u životu počinio, u čemu je njegova krivnja. Dovoljna je samo nazočnost Isusova koja ulijeva snagu i podiže. Isus se očituje onome tko mu vjeruje preko čuda. Čudo u duši i na tijelu jer je Isus u svojoj pojavi božansko čudo među nama.
Isus nije podignuo svoju ruku niti upro svojim prstom u grješnika. Nije mu spočitnuo nikakav prijestup niti mu je ugonio u dušu novi strah ili krivnju, već djeluje upravo suprotno svim našim očekivanjima, ali i našoj svakodnevnoj praksi. Ni nama nije jasno u čemu se sastojao grijeh ovoga uzetoga, pod kakvim je osjećajima krivnje živio i svoj život provodio, što je uzrokom njegove paraliziranosti. Znamo koliko toga danas ljude paralizira, radno mjesto, sustav u kome živimo, obitelj, djeca, koliko je nutarnjih i vanjskih prisila koje čovjeka jednostavno zarobljuju i blokiraju da je nesposoban za bilo što. Ljudi ne mogu nositi svoje terete, pod njima padaju. Ovdje pak nakon ozdravljenja bolesnik uzima svoju postelju i zapućuje se svojoj kući. Ne mora biti više nošen, nestalo je uzetosti. Uzetosti bića i bitka, uzetosti egzistencije kao takve. Nastavi čitati

NE TRUN U BRATOVU OKU – NEGO SUZU

Mt 7, 1-5NE TRUN U BRATOVU OKU – NEGO SUZU
Ponedjeljak – Mt 7,1-5
“Ne sudite pa nećete biti osuđeni…” U čemu i gdje bi trebao biti temelj takva ponašanja? Zacijelo u onome što je malo prije Isus rekao u nečuvenim riječima o Ocu nebeskome. On je dobar i milostiv i zlima i nezahvalnicima. Budite milosrdni kao što je to vaš nebeski Otac! Ako je prema meni Bog beskrajno milosrdan, što mogu onda drugima iskazivati, osim onoga što sam i sâm iskusio. Tko previđa vlastite promašaje, pogrješke, vlastitu zloću, a to isto spotiče svome bližnjemu, u Isusovim je očima obični licemjer, prijetvornik.
Isus ostaje vjeran sam sebi. I sve što naučava jest prevrat, jest novi početak, jest zapravo velika revolucija srca koja bi trebala zahvatiti sva područja javnoga i privatnoga života. Čuli smo – ljudi polažu životnu sigurnost u životna osiguranja i novac: Ali više je nema! Jedini je Bog čovjekova sigurnost i zaštita. A kako je u međuljudskim odnosima, u sigurnosti pred drugim i u odnosu na drugoga? Ni tu je nema. I ono što Isus iz rečenice u rečenicu od nas traži jest zapravo ni manje ni više nego generalna revizija svih postojećih pravnih uredaba i norma, svega onoga što se zove popularno “law and order”. I kako se samo lako prelazilo – često običnim pokretom ruke – s riječi na djelo, s osude na čovjekovu egzekuciju – smaknuće? Bijaše potreban samo mig očima, i čovjeka više nema! To je praksa ljudskoga suđenja i osuđivanja, prijekih sudova, u ratu i miru, fizički i preko medija. Danas je popularno linčovanje u medijima ili pak mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu. Čovjeka se ubija šutnjom, prijezirom; jednostavno, ne postojiš, s tobom nema nikakve komunikacije.
U dubinskoj psihologiji postoji pojam vlastite sjene koju čovjek mora prepoznati, s njome se suočiti, nju prihvatiti. Tu je negdje potisnut onaj pravi život kojim bi čovjek mogao živjeti. Čovjekova se sjena zapaža nerijetko u onim burnim reakcijama na pogrješke drugih, ili pak u snovima kad se pojave osobe koje osjećamo ili doživljavamo negativno. Treba jednostavno prihvatiti i proživjeti vlastitu sjenu, a ne je potiskivati. Iskusio je to na specifičan način sveti Augustin koji u svojim Ispovijedima tako zorno opisuje svoje duševno stanje, svoj bijeg od samoga sebe. On je sam sebi okretao leđa, nije htio sagledati samoga sebe, a Bog ga je htio suočiti licem u lice i sa sobom i s njime. Augustin se bojao pogledati u lice i srce samomu sebi da ne bi vidio svoju ogavnost. I kad se okrenuo samomu sebi, prepao se i nije znao kamo bi od sebe bježao, pobjegao.

Treba si posvijestiti sjenu vlastite krivnje, vlastitih potiskivanja i života i istine, treba sagledati i vidjeti to brvno vlastite krivnje kako bi čovjek mogao pogledati u lice bratu i kako bi ga mogao vidjeti u pravome svjetlu. Dokle god ne prihvatimo svoju sjenu, u opasnosti smo da svoju sjenu projiciramo u druge i druge okrivljujemo. Gledamo trun u tuđem oku, a na vidimo brvna u vlastitom. Samo ćemo onda imati odvažnosti zamijetiti svoju vlastitu sjenu i prihvatiti svoju sjenovitu stranu kad iskusimo da su nas drugi prihvatili onakvima kakvi jesmo, pa makar i taj drugi prepoznao tu sjenu u meni. Isus nam veli da nas sve Bog prihvaća u svome beskrajnom milosrđu, da nas prihvaća makar nas poznaje do kraja. Stoga je važna osobna ispovijed. Pred tim Bogom smijemo priznati i brvno u vlastitom oku, a da nas on ne odbaci.
U Bibliji imamo to oslikano u odnosu braće Ezava i Jakova, blizanaca. Jakov se ne može riješiti brata Ezava, njegova ga sjena progoni, sve dok se zajedno ne pomire, izgrle, i dok ne padnu jedan drugome oko vrata i ne isplaču se. Isto je i u slici s dvojicom izgubljene braće i njihovim dobrim ocem. Jedan drugome su opterećenje, i oni se moraju jednom susresti i pomiriti, inače će ostati uvijek u stanju suda i osuđivanja, nosit će njegovu sjenu i osudu.
Ima ljudi koji provode cijeli život u traganju za tuđim pogrješkama, za ‘trunjem’ u tuđim očima, dok istodobno previđaju brvna i balvane u vlastitim. Zauzeti su i bave se drugima, traže ‘dlaku u jajetu’ svoga bližnjega, a istodobno žive u teškoj životnoj zabludi. Potreba za cenzuriranjem drugih dolazi od nezadovoljstva sa samim sobom. Čovjek je nesretan u sebi, i onda projicira svoju nesreću u druge. Kad bi sa sobom bio načistu, prihvaćao bi ljude, kako je to činio Isus.
Jedan zatvoreni, hermetični pjesnik, Paul Celan, židovskoga podrijetla, predlaže da promatramo u bratovu oku, ne trun, nego suzu. Zašto ovaj pored mene plače? Ona slika s Ezavom i Jakovom može nam biti dobra biblijska po(r)uka. Jakov se teško ogriješio o svoga brata, prevario ga za prvorodstvo, prevario za blagoslov, izigrao ga. Imat će mir tek kad se s bratom do kraja izmiri, izljubi. Kad zamijeti u bratovu oku patnju. Vrijedi uvijek upitnik: Nisam li ja razlog njegove suze? Pred tuđom suzom osjećamo nemoć, suza je tajna osobe, osoba je u svojoj suzi najizvornija. Svi smo mi na neki način u suzi svoga bližnjega koju prolijeva zbog tebe, mene, zbog čovjeka koji nema srca za bližnjega. Suza otapa led, kamen, okamine u našim srcima. Preko suza može rasti bratstvo među ljudima. Ne traži trun u oku bližnjega, nego vidi, sagledaj suzu u njegovu oku. I svijet će biti zdraviji, čišći. Traži izvor zla najprije u vlastitom srcu i oku, a ne u tuđem srcu i ponašanju.

 

fra Tomislav Pervan

OČENAŠ – MOLITVA NAD MOLITVAMA

OČENAŠ – MOLITVA NAD MOLITVAMA
Mt 6, 7-15
Doslovce, usred Govora na gori imamo ovu Gospodnju molitvu (Oratio Dominica – jer ju je sam Gospodin naučio učenike moliti). Ne treba joj velika tumača, treba je samo su-moliti, su-meditirati, unijeti se u nju, proćućivati je. Pjesmu je moguće tumačiti pjesmom, molitvu molitvom, himan himničkim zanosom. Onaj tko ovu molitvu skalpelskim ili egzegetskim nožem secira, nanosi joj nepravdu. Ona je jedan veličanstveni blok unutar samoga Evanđelja. Čovjeka možemo shvatiti samo u odnosu prema Bogu i iz Boga, a taj Bog nije nepoznanica, nego je u Isusu objavio svoje lice. U njegovu djelovanju možemo spoznati i naučiti Božju volju, u njegovim mislima Božje misli, u njegovim molitvama način, kako moliti u svome životu.
Ako je za nas odnos s nekom osobom bitan, onda je također i odnos s Bogom bitan. Taj se odnos uspostavlja samo molitvom. Za nas je bitno govorenje s Bogom i slušanje Boga. Zato i govor o molitvi. I kako moliti. Nastavi čitati

ČINITI DOBRO NESEBIČNO – BEZ IKAKVE PRIMISLI

 

ČINITI DOBRO NESEBIČNO – BEZ IKAKVE PRIMISLI
Mt 6, 1-6.16-18
Nakon što je u prvom dijelu Govora na gori – peto poglavlje – Gospodin uredio međuljudske osnove na posve novim temeljima – na ljubavi koja dolazi iz srca, jer smo svi djeca istoga Oca, u drugom dijelu riječ je o čovjekovu odnosu pred Bogom i prema Bogu. Kako se odnositi prema Bogu? Kako mu se obraćati te kako živjeti pod Božjim budnim okom? Riječ je o pobožnosti, milostinji, postu, a potom slijedi govor o posjedovanju, brigama, suđenju, molitvi.
U ovome je odlomku iz Govora na gori riječ o posve novom tumaču triju židovskih nosivih stupova na kojima je ono počivalo: milostinja, molitva i post. Isus izgovara ove riječi u vremenu i prilikama kad su te tri religijske protežnice i sastavnice pribavljale pojedincima društveni ugled, položaj, priznanje. Upravo to bijaše za pobožnike velika opasnost da ono što pripada Bogu ljudi pripisuju njima. Da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima izrekao je već u prvim redcima Govora na gori Isus. Da, o tome je ovdje riječ. Da ih ljudi vide i slave ih. Ono što pripada Bogu, ljudi nerijetko pripisuju sebi i time izokreću i karikiraju i post i molitvu i milostinju. I problem nije samo ograničen na Isusovo vrijeme. Uvijek ima onih koji rado žele da ih ljudi vide, napose na humanitarnim koncertima, gdje se pojedinci natječu koliko će tko dati od svoga viška… Nastavi čitati

BUDITE SAVRŠENI KAO ŠTO JE SAVRŠEN OTAC VAŠ NEBESKI

Mt 5, 43-48
Mt 5, 43-48
Isusov se zahtjev dade i može shvatiti samo na zaslonu Staroga zavjeta i iščitavanja biblijske poruke u Starom zavjetu. Naime, ovo ‘savršen’ nije u smislu antičkoga ili grčkoga savršenstva, savršenosti oblika, ljepote, nedostižna ideala, nego u smislu životne cjelovitosti, integralnosti.
Kad se Bog objavljuje Abrahamu, onda mu veli da je on Bog svemogući, i daje mu nalog da hodi i živi pred njim cjelovit, integralan, da živi cjelovitim, punim životom. Treba on živjeti krajnjim povjerenjem u svoga Gospodina, a to mjesto prevodi Vulgata s perfectus. Nije riječ o moralnome savršenstvu, nego je riječ o njegovu odnosu prema Bogu. Taj odnos mora biti krajnje cjelovit, hoditi besprijekorno pred Božjim licem. Ono što Bog izgovara Abrahamu u Starom zavjetu, na samome početku svjesne povijesti Izraela, ponovit će Gospodin toliko puta u Knjizi Ponovljenoga zakona, gdje se govori na toliko mjesta, kako svaki Izraelac, sav narod treba biti cjelovit pred svojim Bogom. Treba prianjati uz Boga svim svojim bićem.
Dakle, nema hoda nikakvim vračarama niti ima pribjegavanja ikakvoj magiji. Nema odvraćanja od Boga lažnim bogovima, poganskim idolima. O tome govori Jozua pred cijelim narodom za prijelaza Jordana. Nema odstupanja od vjernosti ovomu Bogu – Osloboditelju, Izbavitelju. Ponovno imamo taj princip cjelovitosti u smislu isključivosti služenja jednomu Bogu, nepodvojena srca. Treba Gospodina ljubiti cijelim srcem, cijelom dušom, svom svojom pameću, svom svojom snagom (usp. Pnz 6,4 sl.). To je sadržaj molitve koju svaki Izraelac mora svakodnevno moliti pred svojim Bogom: Šema Israel… Tom se molitvom on stavlja pod zaštitu i okrilje svoga Boga, sve svoje nakane, misli, životne planove, svaki svoj korak koji čini, sve stvari s kojima je okružen.
Na tome zaslonu imamo novozavjetni zahtjev kod Isusa u Govoru na gori. I ovdje je načelo cjelovitosti, potpunosti, nepodijeljenosti dominantno. Nije riječ o osobi koja bi posjedovala savršeni, herojski stupanj krjeposti, u svetačkom dometu, nije riječ ni o nekome supermanu, gdje ne bi bilo moguće daljnje stupnjevanje, gdje je sve u ‘naj’-izdanju. Riječ je upravo i ovdje u Isusa o starozavjetnom tamim – cjelovitost, potpunost, integralnost. Dakle, učenici Novoga zavjeta, Isusovi učenici trebaju novi Zakon, novi Ustav Božjega kraljevstva izgovoren na Gori blaženstava, prihvatiti cijelim bićem, svom svojom egzistencijom, bez podvojenosti u srcu i biću.
I ta cjelovitost ima svoju mjeru – u samome Bogu. Dakle, ne nekakva perfectio absoluta našega Boga u filozofskom smislu, što je nedostižan ideal koji čovjeka samo obeshrabruje, vodi u očaj. Nego, Matej kao da želi reći svojim čitateljima: Slušatelji i nasljedovatelji Isusove riječi i osobe smiju se potpunoma predati u Božju volju, izručiti u Božje ruke upravo kao što se prije toga Bog nama izručio i predao. Jer taj Bog daje da njegovo sunce grije pobožne i bezbožne, da njegov dažd pada pravednicima i nepravednicima.
Ta cjelovitost nutarnji je ključ za cijeli Govor na gori. Jer nitko ne može služiti dvojici gospodara, nitko ne može sjediti na dva stolca, nitko ne može prianjati istodobno uz novac i uz Gospodina. Pred Gospodinom vrijedi samo nepodvojeno srce, nepodijeljena služba, iz čista srca koje se do kraja izručuje Gospodinu. Nemoguće je istodobno imati za gospodara Mamonu i Boga. Nemoguće je služiti Bogu i svojim osobnim interesima. Ne ide oboje zajedno, to nam poručuje Govor na gori. Nemoguće je neke ljude ljubiti, druge ne ljubiti, nemoguće je prema jednima odnositi se prijateljski, a prema drugima neprijateljski. Želi li čovjek hoditi pred licem Božjim, on mora biti nepodijeljen, nepodvojen, cjelovit. Podvojen je gleda li u bratovu oku trun, a u svome ne vidi balvana. Podvojen je ako Boga zove Ocem, a živi u strahu za svoj život i životne potrebe. Podvojen je kad u bogoslužju naziva Boga Gospodine, Gospodine, a prezire Božji zakon i bližnjega. Nemoguće je biti bogougodan sve da nastupi i proročki, ako se tako odnosi prema bližnjima. Podvojen je i necjelovit ako je u postu, molitvi, pobožnosti, milostinji dvoličan, licemjeran. Htio bi dvostruku plaću, Božju i ljudsku, a to nije moguće postići. Nemoguće se svidjeti Bogu i čovjeku. Učenik mora ljubiti nepodijeljeno, cjelovito, bez razlike. I tako živjeti.
Upravo kao ona udovica koja je ubacila svoj zadnji novčić, sve što je imala, u hramsku blagajnu. Dala je Bogu jednostavno sve što je imala. To je uprizorenje prve i najvažnije zapovijedi, ljubi Gospodina Boga svoga: svim srcem svojim, cijelim bićem svojim, svim svojim razumom, a bližnjega kao sebe samoga. Danas se započinje, danas je trenutak novoga početka, s Gospodinom u srcu i na usnama.

Fra Tomislav Pervan