Možda si dobro spavao. Možda si naišao na dobra čovjeka pa osjećaš da si shvaćen, zaštićen. Misliš – neka tako ostane, taj mir, ta duboka radost.
A zatim opet sve odjednom postane drukčije. Kao da su oblaci zakrili sjajno sunce, tako je tebe obuzela žalost. Neobjašnjivo. Sve ti izgleda crno. I misliš da te drugi više ne vole. Tražiš razloge u nevažnim stvarima samo da bi se jadao, zavidio, optuživao. Misliš – uvijek će biti tako. A ne znaš zašto. Možda si umoran. Ne znaš.
Zašto mora biti tako? Zato jer je čovjek dio prirode, s proljetnim i jesenjim danima, s toplinom ljeta i hladnoćom zime. Jer čovjek slijedi ritam mora: plimu i oseku. Zato što je naš život neprestano ponavljanje življenja i umiranja.
Shvatiš li to, možeš hrabro dalje, pun povjerenja, jer znaš: IZA SVAKE NOĆI DOLAZI JUTRO. Rekneš li DA svemu tomu, prihvatiš li sve to, preko tih uspona i padova doći ćeš do sve veće životne dubine i životne radosti.
@Marija
Svjedočanstva & Vjera 