Bog malo govori. Kad bi on pisao, nikad ne bi napisao jednu knjigu. Ali zato je svaka njegova riječ poezija, a za poeziju je karakteristično da ne tumači nego pušta svaku riječ živjeti obiljem svoga života, svoje neiscrpne simbolike o kojoj se neprestano pišu knjige i knjige. Bog u nekoliko tisuća godina kaže riječ: neka bude kopno, more, sunce – i bi tako. Svaka njegova riječ postaje stvarnost.
A toliko riječi u svim ukazanjima koja nam se predstavljaju, bilo Majke Božje bilo svetaca, dok Biblija iznosi tako malo Božjih riječi.
Bog Abrahamu kaže: ‘Idi iz zemlje svoje u zemlju koju ću ti ja dati!’ I ništa više. Ne tumači ono što bi čovjeku bilo tako dobrodošlo da ne troši mnoštvo svojih energija, čovjek misli: uzalud. Bog ne kaže koliko dugo mora hodati, niti treba li ići lijevo ili desno, kad ravno, kad i kud skrenuti. Uopće ne kaže niti gdje je obećana zemlja, nego: Idi! A lutanja, a utrošena energija. Sve to kod Boga ima svoju vrijednost. Možda mu je ‘ići’ vrjednije nego ‘stići’.
Ni Mojsije ne prolazi bolje. Put kroz pustinju, dulji put premda postoji kraći put do Obećane zemlje, put je čišćenja (a temeljito čišćenje uvijek dugo traje, kažem ja čistačici i čistačica meni), put je mnogih umiranja, umiranja cijele jedne generacije. Od proroka se traži da se odazovu i da govore što im on naloži (Jeremija), ne obazirući se na njihove osobne muke (Hošea).
Ni s Marijom nije ni malo drugačije: ‘Začet ćeš i roditi sina.’ Ni kako će to biti ni gdje će se sin roditi, ni što će Josip i drugi misliti. Dovoljno je da Josipu kaže čije dijete Marija nosi. Dovoljno je da se rodi, pa makar u betlehemskoj štalici. Dovoljno je da pastirima kaže: ‘Evo vam znaka.’ I ništa više! Kakav drugi znak, kakvi drugi znakovi što ih tražimo! Ni nama, kad nas poziva, Bog ne govori s pozornice. I ne govori ni više, a ni manje.
Tridesetak godina najobičnijega života u Nazaretu Bogu nije izgubljeno. Isus, kao pravi sin svojega Oca, čini isto što i Otac. ‘Učinit ću vas ribarima ljudi’…’Kalež ćete doduše piti’…’Drugi će te opasivati’…
Kolikima, kao Pavlu, izokrene njihove planove i promijeni smjerove! Čini mi se da nam nema druge nego zaključiti: govori li nam Bog ili naša mašta, znat ćemo po broju riječi. Ono što je puno nije od Boga, nije poruka Božja, jer je inflacija riječi Bogu strana, jer onda on ne bi bio Bog. On kaže Riječ i Riječ tijelom postaje.
To je teško prihvatiti. Htjeli bismo puno tumačenja iz razloga da se ne prevarimo, da ne shvatimo krivo. Puno objava. A on je dao jednu i konačnu. Da Franjo nije krivo shvatio zapovijed da mu popravi crkvu, da to nije doslovno shvatio, nikad ne bi došao do toga što je Bog uistinu htio. Bog samo želi da uvijek budemo spremni. I da se pretvorimo u uho. Tako ćemo barem imati ravnotežu kad on kaže riječ, što znači život.
dr. Milan Špehar
Svjedočanstva & Vjera 